Iako se mektebi ne mogu nazvati školama, oni su ipak predstavljali prve oblike okupljanja djece, kako u ostalim krajevima Bosne i Hercegovine, tako i u Trebinju. Mektebi su, po pravilu, radili uz džamiju i tu je hodža pružao djeci neke pouke i to, gotovo redovno, samo usmeno. Nisu sačuvani konkretni podaci, ali po analogiji drugih naselja sa muslimanskim stanovništvom, može se sa sigurnošću zaključiti da se ova obuka u Trebinju javila relativno rano. Međutim, o školama u pravom smislu, u Trebinju se može govoriti od šezdesetih godina prošlog vijeka. Od muslimanskih škola u Trebinju treba istaći jednu poluruždiju, koja je radila posljednjih godina turskog perioda. O ovoj školi sačuvani su podaci u izvještaju prof. Luke Zore. Za razliku od drugih muslimanskih škola u Hercegovini, kojima je dao negativnu ocjenu, za školu u Trebinju kaže: ≫Ovaj trebinjski hodža učitelj učinio mi se ≫prosvjetljeniji≪ od drugih, neki njegovi učenici znaju čitati i pisati latinicom i ćirilicom, a na geografskoj karti imaju pojma o stranama svijeta, a napose o Evropi.≪ Poznati pisac iz naših krajeva A. F. Hiljferding na svom putu iz Dubrovnika za Sarajevo, u maju 1857. godine, posjetio je manastir Duži. Tu je zatekao školu sa osam učenika, naglašavajući da su školu otvorili Serafim Perović i Nikifor Dučić kada su se vratili iz Beograda sa školovanja. Pisac ističe da je tako mali broj đaka zbog toga što su naselja udaljena od Duži. No, najzanimljivije je to što Hiljferding pritom naglašava da je ovo kraj koji ≫teži za prosvjetom i bogato je obdaren prirodnim sposobnostima. ≪ Nisu sačuvani sigurni podaci o godini osnivanja prve srpske osnovne škole u Trebinju. Međutim, prema onome što je sačuvano zna se da škola radi oko šezdesetih godina prošlog vijeka. Glavari hercegovački pišu knjazu Danilu 1858. godine, 24. juna, da su išli u Trebinje na poziv carigradskog komesara Kemal efendije, koji je došao da ispita zašto se bune Zupci. Glavari, pored ostalog, traže ≫da se naše škole otvore≪. Kada je Austro-Ugarska prilikom otvaranja državne osnovne škole tražila da u tu školu preseli jedan broj đaka (o tome kasnije nešto vise), tada su Trebinjci u protestu Zemaljskoj vladi u Sarajevu naveli da je u Trebinju postojao školski odbor još 1857. godine. U Arhivu Srbije nalaze se dvije molbe iz Trebinja upućene srpskom Ministarstvu prosvjete 1865. godine, u kojima se moli materijalna pomoć, kao i udžbenici za srpsku školu u Trebinju. Prema spisku udžbenika koji se traže vidi se da škola ima najmanje tri razreda. Na osnovu toga može se sa sigurnošću zaključiti da je srpska osnovna škola otvorena najkasnije 1863. godine. Ova se škola još prije austrougarske okupacije razvija u jednu dobro organizovanu ustanovu sa nastavnim planom i programom, kakav je u to vrijeme bio i u drugim krajevima u srpskim osnovnim školama. Ova škola ostala je do kraja austrougarskog perioda i radila uporedo sa državnom osnovnom školom, u kojoj je takođe bilo učenika iz srpskih porodica. Dok se državna škola finansirala iz budžeta, za srpsku školu sakupljani su dobrovoljni prilozi (prilozi roditelja, imućnijih gradana, prilozi koji su se sakupljali na bogosluženju u crkvi, na svadbama, krsnim slavama itd.). Ovi prilozi nisu bili dovoljni, jer je, pored ostalog, trebalo osigurati redovnu platu za tri učitelja. Prva takozvana komunalna, inače državna, osnovna škola za djecu, bez razlike na vjersku pripadnost, osniva se koncem 1879. godine. Tako je Trebinje među prvim mjestima u Bosni i Hercegovini dobilo državnu osnovnu školu. Oko osnivanja ove škole izbio je spor između građana Trebinja i Zemaljske vlade u Sarajevu. Protiv nove škole bili su u podjednakoj mjeri Srbi i Muslimani. U to vrijeme se već počelo govoriti da će okupator u vojsku regrutovati i domaće mladiće, a biia je otvorena u Sarajevu i neka oficirska škola u koju su upsiivani učenici iz naših porodica. Zavladao je strah, a pronosili su se i glasovi da će poslije završetka škole djecu voditi negdje dalje od Trebinja. Jedan broj roditelja, i Srba i Musilmana, gledao je nešto realnije na čitavu ovu stvar, pa su u tom pogledu smirivali ovaj sukob. Komandant okupacionih jedinica u Trebinju, pukovnik Babić sam je obavio sve poslove oko otvaranja škole. Naredio je koliko djece treba da pređe iz srpske škole, a koliko iz muslimanske. 0 izboru djece za novu školu zabilježeno je: ≫Učenike za tu školu pukovnik Babić probra i dovede iz srpske škole i mekteba. Ovo je učinio u dogovoru sa predstavnicima srpske crkvene opštine i muslimanskog vakufskog odbora. Babić je lično prisustvovao sa svojom pratnjom i u srpskoj i u muslimanskoj školi pri odabiranju i sprovođenju učenika u novu školu. To je izgledalo u neku ruku kao regrutovanje i svjetina je istrčavala i gledala u povorci djecu uz pratnju vojnika i pandura≪. Uplašeni ovim postupcima neki roditelji su ispisivali djecu iz škole i slab ih rodbini na sela, da bi na taj način izbjegli da njihovo dijete ne prevedu u ≫njemačku školu≪. Škola je otvorena u privatnoj kući Mehmed-bega i Jusuf-bega Devtedarevića. Babić je postavio tri podoficira za učitelje i to: Emila Vosku, Šuberta i Kisivertera. ≫Učilo se čitanje, pisanje, računanje i pjevanje. Njemački jezik je pretezao. Puno se čitalo, pisalo i napamet učilo iz njemačke čitanke. Babić je svoju školu izvanredno pazio. Svako jutro redovno je pohađao školu u pratnji podnačelnika Jusuf-bega Devtedarevića, gdje su ga nastavnici dočekivali i izvještavali ga o stanju škole; broju prisutne djece, Le ousutne i koliko iz koga kraja. Ađutant primio bi izvješđe i panduri bi otišli po odsutnu djecu. Vodedi nadzor o školi kontrolisao je nastavu i uspjeh učenika. Održavao je godišnji i polugodišnji ispit, pa bi tada odlične učenike i nastavnike pred masom odlične publike pohvalio, a nemarne pokudio. U nadzor škole niko mu se nije smio miješati niti mu je iko za njegova vremena u Trebinju od strane Vlade inspicirao. Ni vladino nuđenje učiteljice da se otvori žensko odjeljenje ne primi; to je vazda odbijao, kao što nije dao otvoriti ni trgovačku školu. Tražio je zanatlijsku školu govoreći: ≫Mi trebamo dobrih zanatlija, a trgovaca imamo i suviše — svaki je trgovac koji ima deset forinti i kupi cigar papira i šibica.≪ Sam naziv ≫njemačka škola≪ (tako je školu nazivao i komandant Babić), dao je povoda da je o ovom slučaju počela pisati i štampa u našim drugirn krajevima. Najoštrije je bilo pisanje lista ≫Slovinac≪, koji od 1878. godine izlazi u Dubrovniku. Protestvujući što je za učitelja u Trebinju postavljeni Nijemac, koga djeca ne razumiju, Slovinac ističe: ≫Umjesto da vojnici i činovnici uče naš jezik, a ono je obratno, narod treba da uči njemački jezik.≪ Slične prigovore stavljali su i neki drugi listovi. Izgleda da je otvaranje škole u Trebinju i spor koji je izbio između Zemaljske vlade i đačkih roditelja, bio razlog zbog koga je profesor Zore poslan u inspekciju. Komandant Babić nije profesoru ni dozvolio da uđe u njegovu školu jer se Zore, po svoj prilici, solidarisao sa roditeljima. U izvještaju koji je podnio Zemaljskoj vladi profesor Zore navodi: ≫Nekoliko muhamedanaca i pravoslavnih dolazili su u mene da se tuže na pukovnikovo postupanje glede njemačke škole, ali ih ja nisam htio primiti, nego im kazao da se idu tužiti u Mostaru.≪ U izvještaju Zore navodi da je pukovnik zbog otpora roditelja prema ovoj školi kaznio sa po pet ≫fiorina≪ sljedeće roditelje: Derviša Karamehmedovića, Hadži Aliju Bračkovića, Smail-bega Kapetanovića i Nikolu Nožića. Treba istaći da škola u Trebinju nij; bila ništa vise njemačka nego i druge škole u to vrijeme, u koje su, takođe, postavljali podoficire za učitelje. Zemaljska vlada je, naime, htjela nešto brže da otvara svoje osnovne škole, da bi konkurisala tadašnjim konfesionalnim školama. Nije, međutim, bilo kvalifikovanih učitelja, pa su, sa izuzetkom Sarajeva, Mostara i Banja Luke, u sva mjesta u kojima su otvorili šlcole do 1882. godine postavljali podoficire za učitelje. Najveći broj tih podoficira bio je po rođenju iz naših krajeva, a bilo je, kao što je ovaj slučaj u Trebinju, i onih koji nisu znali naš jezik. Ti podoficiri se usljed povika sa svih strana već od 1882. godine zamjenjuju sa kvalifikovanijim nastavnicima, pri čemu se vodilo računa da dobro znaju narodni jezik. Tako je škola u Trebinju dobila sposobnije učitelje i brzo stala u red bolje organizovanih škola. Tako je izglađen sukob Trebinjaca i Zemaljske vlade. Kada se govori o počecima školovanja u Trebinju i o ulozi pukovnika, kasnijeg generala Babića, treba naglasiti još nešto. U to vrijeme u Sarajevu je bila već otvorena gimnazija, u koju su u početku primali bistrije učenike, i pored toga što nisu završili osnovnu školu. Kako je zabilježeno: ≫Babić je već svršetkom prve školske godine u dogovoru sa Voskom probrao najbolje učenike i poslao ih u Sarajevo u gimnaziju. To je učinio bez znanja roditelja i privole učenika. Stoga su neki roditelji da to izbjegnu i ne zamjere se generalu skionili svoju djecu iz varoši — sakrili ih. Zaostale u varoši posla u Mostar, gdje se pridruže učenicima iz drugih mjesta. Svi skupa u vojničkim kolima upute se u Sarajevo. Putovali su od vojničke postaje do postaje. Noćivali su u vojničkim barakama. Za hranu se brinuo kaplar, koji ih je pratio i o njima brigu vodio. Kasnije su i odbjegli učenici pronađeni i poslani u Sarajevo, jer ih je Babić pronašao i u dogovoru s roditeljima otpremio za prvim. Otpremljenih trinaest učenika u Sarajevo povratiše se o feriju kući — svih trinaest sa odlikom, čim je general Babić bio sretan.≪