O POČECIMA SPORTSKE DJELATNOSTI U TREBINJU I OKOLINI

TRIBUNIA,

O POČECIMA SPORTSKE DJELATNOSTI U TREBINJU I OKOLINI

Autori: STEVO ĆUĆKOVIĆ

Zanemarujući najstarija sportska nadmetanja, kojih je od davnina bilo u ovim krajevima, sigurno je da preteče savremene sportske rekreacije, od prvih decenija osamnaestog pa do posljednjih decenija devetnaestog vijeka, ne možemo tražiti u okviru Starog grada — tadašnjeg Trebinja. Građen kao uporište turske vojske, a zatim kao civilno i trgovačko naselje, prostorno skučen, opasan debelim visokim zidom i podno njega širokim i dubokim hendekom sa vodom, nije omogućavao ni najstarija poznata nadmetanja. Prestankom turske okupacije, odnosno početkom austrougarske okupacije na teritoriji Hercegovine, pojavila se sportska igra koja je imala elemente današnje fudbalske igre. Mladići su šutiranjem ili ≫ćuškanjem≪ nastojali da smotak stare odjeće protjeraju između dvije gomilice kamenja ili dvije pobodene grane. Ovu igru u okolini Trebinja nazivali su ≫ćuškapa≪, oko Mostara ≫kapula≪, a oko Čapljine i Stoca ≫kečkara≪. Sva tri naziva podsjećaju na to da je smotak za šutiranje najčešće bila kapa objesnih mladića. I poslije prvog svjetskog rata stariji ljudi u Trebinju i okolini nazivali su ovu igru ≫ćuškapa≪, jer im je riječ fudbal bila nepoznata i strana. U to doba oko Trebinja i Gacka igrale su se igre nalik današnjem hokeju. Ovu igru u okolini Gacka nazivali su ≫sola≪, a u okolini Trebinja (najviše u Popovom Polju) ≫gućana≪. Riječ ≫gućana≪ u ovom kraju je sinonim riječi krmača. Vjerovatno da je igra dobila naziv zbog toga što su pločasti ili okrugli kamen, a ponekad i komad željeza, imali određenu težinu, pa ih igračima nije bilo lako gurati po ledini. ≫Svaki takmičar imao je štap (1,5 m) koji je na vrhu bio proširen. Obično je igralo deset igrača. Po jedan takmičar iz suparničke strane bio je branitelj. Jedna noga branitelja, za vrijeme igre, morala se nalaziti u manjoj rupi i nije se smjeia pomicati. Ispred branitelja nalazila se rupa u koju su suparnički igrači trebali da ubace ≫gućanu≪ . . . Napadač koji prvi ubaci ≫gućanu≪ u rupu je pobjednik i stiče pravo da se odmori, dok su ostali igrači nastavljali igru. Igrač koji uputi ≫gućanu≪ pored rupe mora preuzet ulogu branitelja.≪. Početkom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878. g.) austrougarska vojska je, u cilju poboljšanja i održanja fizičke i borbene spremnosti, počela i u ovom kraju da upražnjava neke nove sportske discipline. Fudbalska igra je bila namijenjena vojsci, dok su kuglaštvo i tenis bili razonoda i sportska rekreacija oficirskog kadra, viših službenika i članova njihovih porodica. Tako je u Trebinju, već prve godine okupacije osnovan kuglaški klub. Austrougarska elita u Trebinju počela je da igra tenis 1898. godine na igralištu koje je izgradila i održavala vojska. Tenis nije izašao van visoke ograde ovog igrališta. Bio je to isuviše skup sport da bi ga kopirala i prihvatila tadašnja trebinjska omladina. Fudbalski sport je, ipak, za vrijeme austrougarske okupacije, pred prvi svjetski rat, ≫pobjegao≪ na poljane u Trebinju i njegovoj okolini. Dva kamena ili dvije gomile odjeće kao golovi, lopta ≫krpenjača ≪, napravljena od starih ostataka odjeće, čarapa ili govede dlake i bose noge mladića, bili su dovoljni ≫rekviziti≪ za fudbalsku igru, ne samo tada, već i za dugi niz godina kasnije. Na livadi zvanoj ≫Oglavci≪ kod Trebinja (odnosno ispod Pridvoraca, prim, autora) igrao se fudbal 1911 - 1912. godine, a možda i ranije. Istina vise su ga igrali vojnici nego civili. Takođe su vojnici i po koji građanin igrali fudbal u Stocu, priie 1911, pa u Bileći oko 1913, Lastvi kod Trebinja 1912, Ljubinju 1914. godine itd. U cilju stvaranja što povoljnije klime za konačno prihvatanje aneksije Bosne i Hercegovine (1908. godine) Austro-Ugarska monarhija je nastojala da sportske organizacije, gimnastička i kulturna društva, kao i horove, ≫upregne≪ u svoju politiku. Buđenje nacionalne svijesti naroda Bosne i Hercegovine ona je usmjeravala u svom interesu. Tako je 1909. godine u Trebinju osnovano gimnastičko društvo ≫Hrvatski sokol≪, dok su Srpsko sokolsko društvo, kao i Muslimansko sokolsko društvo (≫Muslimanski sokol≪) osnovani naredne, 1910. godine. Članovi ovih društava imali su različite uniforme. Društva su, odvojeno, davala priredbe i javne nastupe, a programe je odobravala okupatorska vlast. Predstavnici vlasti obavezno su prisustvovali priredbama i javnim nastupima društava. Nacionalnu surevnjivost okupator je vješto ≫dozirao≪ i kontrolisao. No, i pored toga okupator je zazirao od shvatanja naprednih pojedinaca u njima. Početkom prvog svjetskog rata austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini zabranila je rad gimnastičkih sokolskih društava. Tako je i u Trebinju prestao rad ovih društava i njihovih sekcija. Sportski život trebinjske omladine izmedu clva svjetska rata Odmah po završetku prvog svjetskog rata u Trebinju se spontano osnivaju kvartovski omladinski fudbalski klubovi. Prvi su nikli u centru grada, Ferijalac i Akademac ali oni su, praktično, postojali samo u toku ljetnjeg raspusta. Skoro istovremeno sa njima formiraju se i omladinski klubovi trajnijeg karaktera. U Bregovima je bio Jadran, dok je u centru grada najprije Juris, zatim Virtus, pa TOŠK i na kraju Junak. Na Rastocima (sada obala Luke Vukalovića) je bila Viktorija, koja je kasnije promijenila ime u Hajduk. U Policama je Borac, a kasnije Juris. U Starom gradu je Sloga, odnosno Slavija. U Pridvorcima je Obilić, koji je kasnije uzeo ime Zvijezda. U Zasadu je Hercegovac, zatim Lombardija i na kraju Hajduk. Omladinci iz Gornje čaršije (sada ul. Vladimira Gaćinovića), Gradine i Gorice osnivaju klub Leotar. U Kršu je Primorac, a poslije njega Velež i na kraju Jarebica. U kvartovskim klubovima Trebinja i okoline igrali su mladi radnici, učenici, zanatlije i zemljoradnici. Klubovi su praktično bili kovačnica jedinstva radničke, školske i zemljoradničke omladine, životna škola i rasadnik mladih fudbalskih talenata. Omladina Trebinja između dva svjetska rata, bila je prepuštena sama sebi, da samostalno pronalazi oduška svojoj mladalačkoj energiji. Gradska, školska, pa i vjerska vlast Trebinja, kao i porodica, bili su se urotili protiv ≫krpenjače≪, odnosno lopte ili fudbala. Već 1927. godine, Prosvjetno odjeljenje Velike župe Mostar, donijelo je naredbu: ≫Zabranjuje se đacima svih škola, pod prijetnjom najstrožije disciplinske kazne, igra nogometa, učestvovanje bilo aktivno bilo pasivno, bilo u društvu, bilo po zakucima ili cestama. Pod pasivnim sudjelovanjem podrazumijeva se gledanje igre, sakupljanje oko igrača i gubljenje korisnog vremena zbog toga.≪ U trebinjskoj Gimnaziji ova naredba je razrađena i još vise pooštrena. Prema tadašnjim zakonskim propisima, Sresko načelstvo u Trebinju je bilo dužno da obavijesti upravu škole radi pokretanja disciplinskog postupka protiv učenika koji su se učlanili i nastupali na utakmicama registrovanih fudbalskih klubova. Načelstvo je, takode, bilo dužno da u ovakvim slučajevima pokrene postupak i protiv uprave kluba. Da sve ovo nije bila puka formalnost svjedoči činjenica da su 1937. godine zbog nastupa za SK Jugoslavia, učenici trebinjske Gimnazije Stjepan Šarenac3 i Đulaga Islamović, kažnjeni najnižom ocjenom iz vladanja i zabranom upisa u narednoj godini. Kada je 1936. godine Niža gimnazija u Trebinju počela da prerasta u Višu, među učenicima je bilo sve više fudbalskih talenata koji su stasavali u kvartovskim timovima. To su imale u vidu uprave registrovanih fudbalskih klubova u Trebinju, ali realizaciju njihovih želja sputavala je stroga zabrana Gimnazije. Da bi se na neki način zaobišla zabrana i ≫probio led≪, novembra 1937. godine, Uprava Leotara zvanično se obratila Gimnaziji s molbom da se organizuje i odigra utakmica Leotar — Jugoslavia, za koje bi nastupili i neki učenici, a da se čist prihod namijeni fondu za siromašne učenike. Uprava Gimnazije nije našla za potrebno da odgovori na dopis Leotara. Jula 1938. godine Uprava Leotara poslala je sličnu molbu Banskoj upravi Zetske Banovine na Cetinje (kojoj je pripadalo i Trebinje) i Ministarstvu fizičkog vaspitanja Kraljevine Jugoslavije. Odgovora nije bilo ni sa jedne strane. Igranje učenika u timu Leotara ili Jugoslavije bilo je ilegalno i na sreću. Organi vlasti i škola zabranjivali su učenicima igranje fudbala čak i u kvartovskim klubovima. Trebinjska Gimnazija i dalje je nastavila sa najoštrijim kursom prema učenicima koji su igrali fudbal. Direktor ove škole uputio je 1938. godine načelniku Sreza Trebinje dopis sa sljedećim sadržajem: ≫Saznao sam sa pouzdane strane da su neki učenici ove škole kao članovi nekih ovdašnjih klubova (Ferijalac i TOŠK) igrali u utakmici koja je prije kratkog vremena održana u Trebinju sa Klubom Jugoslavija. Kako po školskim propisima učenici ne smiju sudjelovati ni u kakvim utakmicama i zabavama bez odobrenja školske vlasti, a kako ti klubovi nisu zakonski odobreni, molim da me povratkom akta izvjestite koji su učenici ove škole igrali i sudjelovali u tim utakmicama. Ni najstrožije prijetnje i kazne svih vlasti, posebno školskih u Trebinju, kao i učeničkih roditelja nisu dale željenerezultate. Fudbal se, uz stalno prisutnu predostrožnost, igrao sve vise po slobodnim površinama i ledinama u gradu i okolini, jer kapitalistički sistem nije želio niti imao mogućnosti da omladini omoguci masovno kulturno-prosvjetno i sportsko uzdizanje. Trebinjska Gimnazija, kao i ostale škole u Kraljevini Jugoslaviji, došle su u situaciju da zbog fudbala, iz godine u godinu, kažnjavaju sve veći broj učenika ili da se ćutke prilagođavaju situaciji. Godinu-dvije uoči drugog svjetskog rata, kontrola nastupa učenika za kvartovske ili registrovane fudbalske klubove od strane Gimnazije u Trebinju donekle je popustila zahvaljujudi shvatanjima mladih naprednib profesora Vladimira Stepanovida i Mirka Paprenice, kao i neposredne ratne opasnosti. Između dva svjetska rata omladina Trebinja pokušavala je u vise navrata da afirmiše i druge sportske discipline, ali sve je, uglavnom manje ili vise, ostajalo na pokušajima entuzijasta, jer tadašnje društvo nije imalo sluha za životne potrebe omladine. Tek 1930. godine Trebinjski studenti donijeli su odbojku u ovaj grad. Pridružio im se odmah jedan broj mladih radnika i službenika. Nekoliko godina uodi drugog svjetskog rata trebinjski odbojkaši postizali su čak i zapažene uspjehe, ali ipak ovaj sport je ostao u uskim okvirima. Mladi radnik Asim Zubdevic sa nekoliko radnika i studenata bio je pokretac bokserskog sporta u Trebinju, 1936. godine. Poceli su veoma ozbiljno i marljivo. Organizovali su nekoliko javnih nastupa. Za dalji život ovog sporta bila je potrebna podrška, ali ona je izostala. Tako se poslije godinu dana ugasila i ova sportska disciplina. Pokušaj pokretanja plivackog sporta 1934. godine propao je na samom startu. Sportski radnici Trebinja pokušali su 1933. godine da odomace jednu sportsku disciplinu za omladinke. Ucenje rukometa, odnosno hazene, kako su ga u to vrijeme nazivali, teklo je tiho i malo podalje od javnosti. Organizovana su dva-tri demonstraciona nastupa, ali tada je uz podršku društva pokrenut patrijarhalni mehanizam. Tako je i prva sportska disciplina namijenjena omladinkama Trebinja neslavno završila svoj put dim je zakoradila u životu javnosti. Bilo je i izvjesnih vesladkih takmidenja na Trebišnjici između dva svjetska rata, ali kao i u ostalim sportskim disciplinama, bez skoro ikakve podrške tadašnjeg društva i potrebne masovnosti.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje