Ako imade ljudi, koji su zlo izabrali sebi roditelje, odista su vrela Bune zlo izabrala sebi rodnu zemlju. Da su u Svajcarskoj, ili u Pirenejima, riječju ondje, gdje na stotine i na hiljade putuju ljudi, koji potpuno rahatno hoće da se nauživaju slasti prirodine ljubavi i tajinstvene ljepote njezine, „vrela Bune“ bila bi megju najglasovitijim mjestima, bila bi ponovno opisivana u bezbrojnim putopisima, bila bi fotografana, litografana u hiljadama primjeraka, i opet i opet bi se vigjevala na svakoj izložbi vještina, isto kao i pećina Capri, kojoj ova vrela toliko liče sa uzvišenom tišinom pećine im u sutonu plavetne svjetlosti; samo što ih mjesto valova napuljskog zalijeva okružuje još divlje valovitije kamenito more Hercegovine. Nema rijeke, koja bi u divoti divlje romantike toliko obilovala, kao Neretva od Konjice do Mostara. Kod mostarske ćuprije pomislio bi čovjek, da je već dostigla vrhunac divote svoje. No kao da su se priroda i povijest udružile, da još jednom u sklopu i postepeno pruže putniku ove divote, — zagrljaj najdivlje uzvi. Iz krasne knjige „Bosna i Hercegovina“, prevedeno dozvolom piščevom šenosti sa najslagjom ljepotom, tako nam razastire pred oči blagajska gigantična stjenovita dvorana svoje dubinske pećine sa onijem glatko-mirnijem vodenim zrcalom, iz koje se svježe i veselo slijeva i u vruće ljeto studena voda Bune. Pak onda mnogi ljudi, koji su hodili po Mostaru, te barem da su čuli za ovo svjetsko čudo! Nepojmljivo; a još više je nepojmljivo, da je kogod čuo za to, pa ipak nije otišao da vidi. No biće vremena i tome, dok se divlja Hercegovina bude pripitomila i željeznica povezla s mora do Mostara — ljubitelji prirode čisto će u hadžiluk amo poći. Kako neposredno pred glavnim gradom Hercegovine, isto tako i iza Mostara raširuje se donikle kamenit tjesnac Neretve. Podvelež, koji čisto stiskuje kuće prema Neretvi, krivuda pola lijevo od potonjih kuća i doklen rijeka dere i šumi pravcem k jugu čak do sela Bune, gola stjenovita brda povlače se sve više k istoku sa svojim sve strmnijim, sve višim bijelim liticama čak do sela Blagaja. Od ovoga mjesta zatim do sela Bune povlači se druga kamenita litica skoro u pravoj potezi, bedemi Dubrava planine, i pod ovom liticom teče potok Bune izvirući iz blagajske kamenite pećine a uvirući kod Bune u Neretvu ispod mosta na devet svodova. Ovo je daklen trokutna ravnica u kamenitom moru pokrivena sitnijem prosutijem selima, osamljenijem kućama, starodrevnim pojedinim bogumilskim grobovima a naročito đuhanskijem poljima, nije veća, no koliko se svagdje more pregledati, sjeverni vrh joj je Mostar, zapadni selo Buna a istočni selo Blagaj. Jedna strana joj je šumna Neretva, a druge dvije visoke, strme, sniježno bijele litice Podveleža i Dubrava planine. Mostarski drum vodi vazda tik uz Neretvu dalje prema Metkoviću i jadranskom moru. Na polovici puta izmegju Mostara i Bune, na svojih šest kilometara od Mostara, grana od ovoga drugi put pravcem prema Blagaju i roglju što ga čine dvije kamenite litice, te preko ovoga roglja i ovijeh litica vodi u Nevesinje. Već kod grananja puta vidimo daleko rasturene kuće Blagaja i visoko nad njim, na kamenitoj litici od osam stotina stopa strmoj, na potonjem vrhu Podveleža, vidimo ruševine raširene, visoko uznesene kneževske tvrdinje, Sćepanovog grada. Gragjen prije puno vijekova, u sjajno doba ovdje vladarskih humskih kneževa, prelazeći za tijem, isto već od nekoliko stoleća, iz ljudskih ruku u ruke prirode, opet se izravnao u obliku, tvari i boji sa svojim kamenitim temeljem u toliko, da se odovlen odozdo već jedva more razlikovati, gdje počinje i gdje svršava ljudska rukotvorina, gdje li djelo prirode; čini ti se oku da je bedem i kula ono što je drobna stijena, da je krš i gromila kamenja, što je smjelo uzvijen bedem i porušena karaula. Divlja, pusta golet je ovaj nekad kneževskom slavom obasjani visoki grad kao i spržena, raskidana, ćosava gora koju kruniše; no i u ruševinama svojijem stoji ovaj grad, kao i gora, bijesno i oholo u nepristupnoj zanosnoj visini svojoj. I od ovoga grada ravno pada dolje kamenita litica, čineći tijesan kut s drugom liticom, koja se ovdje sastaje s njom. Iz ravne kamenite litice promaljaju u vazduh golemi krševi, prijeteći da će smrviti svakog, koji pod njima hodi. Da to nije gola prijetnja, vidi se po mnogim kamenitim odroncima, koji prekrivaju svu okolicu i primoravaju bujan potok da po sto puta zaošijava. A svjedoči to i osamljena džamija po dnu kuta u ruševinama, jer ju je smrvila takva odronjena stijena sa visine. Džamiju je podigao Ali paša Rizvanbegovi ć , a zla kob smrvila je kako njega tako i djelo njegovo. Sad još stoji samo ono starije, manje zdanje iza ruševina, u kojoj je grobnica turskog sveca, omiljen hadžiluk muhamedanskom stanovništvu. Na zidu s dvora naslikana je sablja i topuz, a unutra u mračnoj grobnici u dva prosta ćilimima zastrta sanduka počiva svetac i vjerna sluga njegova. O zidu visi ona sablja i topuz, što je s dvora naslikan. Junak bijaše ovi svetac i pogibe u boju za islamstvo; eto ovo mu bijaše oružje. Stražar koji stoji blizu grobnice, svakog večera bi unio u grobnicu bardak vode i ručni peškir, jer umrli svetac i sad još po noći uzima avdes. S jutra mokar je peškir, a manje vode u bardaku. Na ispupčenim mahovinom obraslim stijenama gnijezde orlovi i nad Ščepanovim gradom kano jedini stražari viju orlovi po vazduhu. Sa ispupčenih stijena na dugačko se spuštaju maštavi oblici od seđre, pravi stalaktitski ukrasi na kakvom arapskom zdanju. Iza porušene džamije pak otvara se u kamenitoj litici ogromna dvorana, s dvora i iznutra natrpana onim sedrinim ukrasima. Čim bi s jednog drvenog doksata džamije pogledali u ovu dvoranu, a ono u njoj sumraci sve u tajinstvenoj, čarovitoj plavetnoj svjetlosti, a po dnu joj je mirno, duboko vodeno zrcalo, glatko, plavetno i tiho kao čelik i iz ovoga zrcala izvire pastrmom obilan potok Bune. Baciš li kamen u pećinu, izlijeću golubovi iz nje i strašljivo lete ispred orlova u visini. Ma, da nije ovo bajka o kakvom prokletom kreževskom dvoru? U društvu mučaljivih muhamedanaca gledajući nijemo s doksata, eda li ne čekamo, biva da odjednom ozeleni ova sura pustinja, da sa iznovice obasjanog Šćepanovog grada slete možda orlovi kano sami vitezovi u pancijerima, a strašljivi golubovi kristalne pećine da se pretvore u bajne djevojke kano vile i da sa bogomolje iz ruševina vaskrsle i opet zapoje pjesna u slavu božiju ? Ne, ne.... Ne će više ustati humski knezovi, da stoljetno krvavljenje im je rasturilo 1 grobove, a vjetar im je davno već i pepeo raznio. Ni sam „Šćepan silni, herceg Svetoga Save“ — kao što ga naziva zaključak konjičkog sabora — ne će više ustati ni on, koji je u ovom ponosnom gradu stojao prije četiri i po vijeka i hrabro i vješto zavodeći i tješeći bosanskog kralja, sultana i rimskog cara Fridrika, od ovoga izradio a od ostalijeh dobio priznanje za svoj naziv hercega i od humske kneževine stvorio skoro nezavisnu „Hercegovinu“ . No poslije kratke slave brzo stiže kletva. Rogjeni sinovi gurnuše ga s prijestola, a ovi opet već 1483., jedva 40 ljeta po osnivanju herceštva i 20 godina po propasti i smrti bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, kojega Turci kod Ključa zarobiše i živa oguliše, traže utočišta u Ugarskoj i Dubrovniku, a Šćepanov grad obori Mustafa, bosanski beglerbeg. Još jednom poniče skoro nezavisna kneževina u hladovini ovijeh ruševina. Ali paša Rizvanbegović, glavar jedne od najsilnijih starih poturčenih porodica, stade uz sultana, kada se 1831. pobuniše begovi. Pošto se slomio ustanak, skoro neograničeno vlada on ispred sultana Hercegovinom. Hiljadu koceva ukrašenih odsječenim glavama pronose mu s dvora silu. No 1850. sam sobom stade na čelo novom ustanku, a 1851. uhvati ga Omer paša na teferiču mu na Buni i ustrijeli ga. Od toga vremena izginuše drugi Rizvanbegovići vojujući za sultana pri jurišu na Stolac. Poslije tolikog krvoprolića mora se vjerovati narodu, koji priča, da se na ovom mjestu prokletom, u pećini Bunina vrela, vigjevaju ne samo golubovi i pastrme, već ponekad i mrtva tijela s odsječenim glavama. Tamo negdje iza Nevesinja bacaju ih u vodu, s vodom zajedno poniru u gudure, te na nekoliko milja daleko ovdje s vodom iskaču opet na vidik. Ne će čarolija, već duga, trudna briga i rad slomiti ovu kletvu teškoga krivoprolića i vratiti ovoj okrvavljenoj pustoši osmijak blagostanja; a u sred ovoga blagostanja, u sred radosti mirnoga rada, okolica Bunina vrela u stravičnoj ljepoti svojoj samo će još na davnu prošlost opominjati