Legenda o kralju sevdaha

START,

Karijeru je poceo kao jazz muzicar u Gajretu Sa Ismetom Alajbegovicem Šerbom spavao je ispod klavira u studiju, da bi u ranu zoru zapjevali direktno u program I danas se prepricava kako je znao sa turneje donijeti kofer pun novca, u današnjoj vrijednosti od nekoliko stotina hiljada maraka, predati to na kasu Radija i onda otici po svoju redovnu mjesecnu platu Tito ga je upitao da li mu šta treba, a on je namjestio stan drugu

Legenda o kralju sevdaha

Autori: FARAH TAHIRBEGOVIĆ DAMIR IMAMOVIĆ

Zaim Imamovic premiuo je četvrtog februara 1994. godine u Sarajevu, nakon što je uredno izmirio obaveze prema gradskim javnim preduzecima za usluge koje nisu postojale vec više od dvije godine. U Bolnici Koševo, dva dana prije smrti, u polusvjesnom stanju, posljednji put se nasmiješio sinu Nedžadu koji je pojačao radio da bi čuli pjesmu: Evo ovu rumen ružu iz mog skromnog perivoja, na dar tebi, dušo, šaljem ime joj je ljubav moja... Zaim je tokom života dao na stotine intervjua, ali iz njih se mogu saznati samo izuzetno šturi podaci. Ništa više od ovoga: rođen je u Mrkonjic Gradu 26. augusta 1920. godine, njemu je napisao pjesmu Mrkonjicu rodni grade. Pjevačku karijeru počeo je 1945. godine kao solista Radija Sarajevo 1945. godine. U to vrijeme, sa Ismetom Alajbegovićem Serbom morao je spavati u studiju pod klavirom, da bi u ranu zoru zapjevali u program. Otac je dvoje djece, Nedžada i Jasne, ima petero unučica, a sin Nedžad je također muzičar. I to je sve. Sa radijskim i TV intervjuima situacija nije bolja, osim što Zaim u takvim medijima može i zapjevati, nakon što po stoti put odgovori na pitanje Kako ste počeli?. Pri rekonstrukciji nekih dijelova Zaimovog života pomogli su nam Zaimova supruga Fadila Imamović i sin Nedžad. Neke podatke ekskluzivno smo preuzeli iz crvene sveske bez linija u koju je Zaim tokom opsade Sarajeva počeo pisati autobiografiju. Zaimu su bile dvije godine kada je porodica Imamovic preselila prvo u Šipovo kod Jajca, a ubrzo u Stari Travnik. Tu je Zaim završio osnovnu školu i, ugledajuci se na oca, obucarski zanat. Imao je šesnaest godina kada je sa roditeljima, sestrom Đulom i bratom Hadžom stigao u Sarajevo. Posla za mlade obucare nije bilo i Zaim je jedno vrijeme radio u trikotaži. Zajedno sa bratom i sestrom uključio se u hor KUD-a Gajret. U crvenu svesku Zaim je zapisao:U tome društvu sam počeo svirati i harmoniku. Osnovan je džez orkestar i društvo je angažovalo jednoga vojnog muzičara da nas uči notalno svirati Taj se nastavnik zvao Sveto Vasiljević. Saksofone su svirali Faik Šećibovic i Enver Mrzic, džez trubu Muhammed Dautbegovic, klavir Enver (?), i ja na harmonici. Ja sam u to vrijeme usput vježbao sevdalinke koje su tada dominirale... U horu smo pjevali brat Hadzo, sestra Đula i ja. Hor je išao cesto u posjetu raznim mjestima u BiH. Hor je vodio i dirigovao profesor Cvjetko Rihtman. U emisiji o Zaimu Čovjek i vrijeme, autora Vehida Gunića, Cvjetko Rihtman se prisjećao tih dana: Sjećam se Zaima kao mirnog i povučenog, i tek kasnije je počeo da se ističe kao pjevač. Nisam to kod njega ranije primjećivao, taj rijedak glas, neobične topline. U to vrijeme Zaim je prvi put sreo Šerbu i to na nekom teferiču koji se održavao u sljiviku. Bio je poseban talenat na harmonici. Dosta smo zajedničkog sviranja imali, sto na radiostanici, sto privatno. Tako je bilo sve do njegove smrti 1990. godine. Veliki Zaimov pjevački uzor u to vrijeme bio je Resad Beslagić. On je 1941. godine iz Beograda došao u Sarajevo i ubrzo je Zaim počeo da ga prati na harmonici. Bešlagić je odveden u logor nekoliko dana prije nego je Sarajevo oslobođeno. Nikada više nismo vidjeli Rešada. Plakalo je cijelo Sarajevo, sjećao se Zaim. Kada je 1945. počeo raditi na Radiju Sarajevo, bila je to tek razglasna stanica sa nekoliko zvučnika u centru grada. Zaim i Šerbo bili su poznati kao duo harmonika. Počela su putovanja po Jugoslaviji, a potom i snimanje prvih ploča. Prve ploče sam snimio 1951. godine za produkciju gramofonskih ploča Jugoton u Zagrebu. Za dva dana Šerbo i ja smo snimili osam ploča sa bosanskim pjesmama i dva kola. Sistem Radio Sarajeva se tek formirao i uspostavljani su strogi kriteriji. Pjevači su morali poznavati note, proći stroge audicije i korepeticije. Tadašnji Radio Sarajevo bio je matična kuća prema kojoj je Zaim bio odan. Tu je učio od drugih i podučavao druge. Vrlo brzo je postao jedan od istaknutih članova kolektiva i radio na dopunjavanju ansambla novim muzičarima. Fadila Imamović se sjeća: Otišao je jednom na željezničku stanicu jer mu je neko rekao da u kafani svira odličan harmonikaš iz Srbije. Te večeri sreo je Jovicu Petkovića. Zaim je tokom pedesetih i šezdesetih godina bio na vrhuncu pjevačke karijere. Nekoliko puta je obišao cijelu bivšu Jugoslaviju i održao bezbroj koncerata. Mnogo je nastupao i u inostranstvu, predstavljao Jugoslaviju u Maroku i gotovo svim državama Evrope. U tom periodu Zaim je radio za platu Radija Sarajevo. I danas se prepričava kako je znao sa turneje donijeti kofer pun novca, u današnjoj vrijednosti od nekoliko stotina hiljada maraka, predati to na kasu Radija i onda otići po svoju redovnu mjesečnu platu. Zaimova supruga Fadila nam je ispričala kako je došao do svoje prve harmonike Dalape. Dugo smo štedili, a on je sanjao o toj harmonici. Kupili smo je u Italiji gdje smo bili na turneji. Ali, kada smo se vratili sa koncerta u Crnoj Gori, zatekli smo obijen stan iz kojeg je, pored ostalih stvari, odnesena i nova harmonika. Takav instrument nikada više nismo mogli priuštiti. Gospođa Fadila Imamović se sjeća i Zaimovog susreta sa Titom na Brijunima. Tito ga je nakon koncerta upitao: Zaime, treba li ti šta? Zaim je rekao da ne treba. To je čuo jedan od generala iz Titove pratnje prišao Zaimu i rekao mu: Pa, bre, druže, jesi ti zdrav ?! Ljudi dobijaju vile i stanove, a ti nećeš ništa...?! Zaim je ovu vezu kasnije iskoristio, ali ne za sebe: jednom prijatelju, poznatom pjevaču i muzičaru namjestio je stan. Sam je do kraja života živio u dvosobnom stanu na Koševu. Porodica, prijatelji i kolege svjedoče da je Zaim jednako ozbiljno pristupao koncertima po malim domovima kulture kao i nastupu pred Titom ili koncertima pred prepunim dvoranama u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu. Supruga Fadila kaže da se pažljivo pripremao za svaki nastup. On se spremao na turneju kao za najozbiljniji posao. Nikada to kod njega nije bio provod. Čak je i svaku košulju morao sam ispeglati.Zaim je prestao pjevati čim je osjetio da više ne može dati najbolje od sebe. U osamdesetim godinama počeo je odbijati veliki broj ponuda za nastupe i pojavljivao se samo u emisijama u kojima nije pjevao uživo. Nekoliko TV spotova koji se i danas emituju na državnoj televiziji datiraju iz tog perioda. Nedžad Imamović prisjeća se da je Zaim odbio poziv da tri dana pjeva u Kanadi i da sam upiše iznos na bjanko ček! Zaim kao autor: Pjesme gradovima Na vrhuncu karijere Zaim pod uticajem Joze Penave počinje aktivnije komponovati. Iza njega je ostalo više od stotinu pjesama za koje je napisao muziku, od čega je za barem tridesetak autor i teksta. Zaimovi su klasici: Oj, jeseni tugo moja, Srušila se kula i kapija, Što je lijepo vrelo Mošćanice, Tajna ljubav, Pod prozorom, Bosno moja plemenita, Sarajevo behara ti tvoga i mnoge druge. Jedan je dio pjesama koje je napisao posvećene su, u maniru sevdalinke, gradovima koje je volio Mrkonjiću rodni grade, Sarajevo behara ti tvoga, Pjesma Počitelju... Uticaji: Bellafonte, Aznavour, Paganini Za Zaima se obično, s pravom, veze sevdalinka. Međutim, ono što se obično ne spominje kada se priča o Zaimu jeste veliki uticaj starogradske muzike i tada popularnih šansona i šlagera na Zaimov rad. Interesantno je da je on volio sušati pjesme Harrya Belafontea, Tonya Francisa i Aznavoura. U Zaimovoj zaostavštini nailazimo i na djela Paganinija i Schuberta koja je vježbao na harmonici. CD Kompilacija: "Pjesme srca moga“ Kompilacija Pjesme srca moga pokušaj je da se po prvi put na jednom nosaču zvuka posebno predstavi autorski rad Zaima Imamovića, koji je napisao preko stotinu i dvadeset pjesama. Ova kompilacija nije mogla proći bez jednog snimka koji o Zaimu možda govori više nego mnogi studijski zapisi i snimci sa velikim orkestrima. Radi se o a capella verziji pjesme Hajd’mo draga lugu zelenome, koja otvara CD. Snimljena je na kućnom Philips magnetofonu, a Zaim je pjesme obično snimao nekoliko puta zaredom, besprijekorno kucajući tempo kroz cijelu pjesmu. Najveći dio posla obavljao je prije ulaska u studio. Njegov sin, Nedžad Imamović danas tvrdi:Ja tog čovjeka nikada nisam čuo da je falširao ili ispao iz ritma. Iako ova kompilacija prije svega prati Imamovićev autorski rad, iznenađuje kako ona dobro ona funkcionira kao primjer transformacije autorske muzike od kraja Drugog svjetskog rata do kraja sedamdesetih godina. Neke od prvih pjesama koje je napisao i čije prve verzije možete naći na ovom CD-u, nas lanjaju se na nasljeđe sevdalinke. Pjesme koje dolaze kasnije već imaju strukturu u kojoj je akcenat na refrenu i tekstuano se udaljuju od vokabulara sevdalinki. Pjesma Oprosti mi, zlato moje kojom CD završava, najizrazitiji je primjer tog pomaka. Sve pjesme koje je Zaim pisao, a to se naro¬čito vidi kako CD ili de¬cenije odmiču, mješavin su stilova. Tradicionalna sevdalinka stoji u podte¬kstu i ona je zasigurno ono što je habitus i Zaima pjevača i Zaima kom¬pozitora. Ali, pažljivo slušanje ranijih radova otkriva i u njima puls i fraze koje idu dalje od sevdalinke, piju iz starogradskih pjesama, popu¬larnih romansi i šansona. Klasici Oj, jeseni, tugo moja, Srušila se kula i kapija i Sve behara i sve cvjeta na ovaj CD su uvršteni u svojim prvo¬bitnim verzijama. Time je također izložen jedan dj¬elić historije narodne muzike koji obično nije tako vidljiv. Naime, u pr¬vobitnim verzijama ovih pjesama vodeću ulogu u aranžmanima igraju žiča¬ni instrumenti: u Oj, je¬seni tugo moja to su vio¬line koje stvaraju komor¬nu atmosferu kakva se u aranžmanima narodne muzike nakon Drugog svjetskog rata sve manje sreće. U prvim verzijama pjesama Srušila se kula i kapija i Sve behara i sve cvjeta takvu atmosferu grade tamburice i violine. Harmonika na tim raritetnim snimcima, urađenim na jedva par mikrofona i do danas prilično oštećenim, tek u pojedin¬im momentima preuzima vodeću ulogu. Kasnije verzije sve tri pjesme su brže i harmonika postaje osnovom svakog aranžmana. Istina, ne na način kako su je svirali Zaim ili legendarni Šerbo.Imamović u muzički biznis ulazi relativno kasno, kada nakon decenija rada na Radio Sarajevu konačno odlučuje preći u samostalne umjetnike i živjeti od ploča i autorskih tantijema. Da li je Zaim tada odstupio od prave sevdalinke? Da li je kao autor otišao predaleko u prihvatanju nekih drugih uticaja? Kako god bilo, pjesme koje možete poslušati na ovom CD-u na njemu su se našle zbog toga što su uspjele probuditi sevdah u novim generacijama. Tada nije bitno da li su to prave sevdalinke. "Pjesma srca moga: Stotinu najljepših pjesama Zaima Imamovića", '"BuybookM, 2004. Čestit i veseo život Pjesma srca moga: Stotinu najljepših pjesama Zaima Imamovića je knjiga koja sadrži stotinu notnih zapisa pjesama koje je komponirao Zaim Imamović. Već nakon drugog čitanja, mogu se prepoznati one u kojima tandem Zaim Imamović - Safet Kafedžić dotaknu metar i ritam sevdalinke: većina njihovih pjesama baštine sevdalinku, zadržavaju specifičnu leksiku, tematiku i strukturu ove pjesme. Sa ostalim autorima Imamović donekle izlazi iz ovih okvira. Neke od pjesama su pomaknute od sevdalinke pre¬ma starogradskoj pjesmi, čak ponekad i prema šlageru (melodijski i tekstualno). Na kraju, postoji i nekliko pjesama koje svojim tekstom kao da nisu dio cjeline. Zaim je često pisao muziku na tekstove koje su mu slali nepoznati autori tek- stopisci. Na jednom od notnih zapisa našli smo jedan takav tekst. Zaim je, pišući melodiju, pokušavao tesati, dorađivati tekst. A onda je pored nota zapisao:Na ovu melodiju dati drugi tekst. Drugi dio knjige je dokumentaran, predočava uhvaćene trenutke punog, čestitog, teškog i veselog života interpretatora sevdalinke, harmonikaša, tekstopisca i kompozitora. To su fotografije iz Zaimovog života, omoti njegovih ploča, zapisi sa njegovog radnog stola. Ove dokumente priređivači su ostavili da sami pričaju. Takva dokumentarnost u kojoj priređivač ne boji priču, ne daje joj razne i različite povi¬jesne, kulturne, političke i ine kontekste, nego samo nudi stvarne događaje, susrete, ljude na fotografijama, činilo se da je jedina moguća u Zaimovom slučaju.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje