1. Prije nego što cu casopisu Sarajevske sveske obecati dnevnik, postavljao sam kolegama sa fakulteta, onako na hodniku, sasvim neakademsko pitanje: kada pjevaju slavuji i kada krekecu žabe? Bilo je odgovora razlicitih (nocu, kad se pare, u zoru, u sumrak, ljeti...) ali nijednog sa sigurnošcu svjedoka. Zašto bi, uostalom, citaoci Šekspira, sljedbenici Deride, tumaci Aristotela, i svi drugi literarni znalci uznemiravali svoja zaboravljena iskustva, ako su uopšte ikad, u životu, dijelili svoju tišinu sa kreketom žaba ili pjesmom slavuja? Zar za uživanje u književnosti nije dovoljno znati da je slavuj ptica sa najljepšom pjesmom, i da je žablji kreket kontrast toj ljepoti? Izgleda da nije. Barem meni, koji sam tog jutra završio vježbe iz srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu sa manjkom samopouzdanja. Najzad mi se desilo da na cas dodem nepripremljen i da, braneci pred studentima principe Bogdana Popovica, i njegove teorije red-po-red, zalutam u tumacenju, i ne shvatim poentu. Ide red crnih jablanova/ Svu noc kroz mracna polja žita./ Kraj puta negde huknu sova,/ I javi se mesec iza rita. // Mrak tece gust kroz crnu dracu;/ Talasic kliznu ispod graba./ Najzad se ocas negde zacu/ Prvi slavuj i prva žaba./ Pjesma zgodna za analizu, citaocu se nudi "bogat asortiman stilskih figura", ciklus iz koje je uzeta Meša Selimovic smatra za najbolje što je Ducic napisao. Teren, dakle, idealan za igru, ali, na kraju, evo me kao dijete pred rastavljenom igrackom koju više ne umije da sastavi. Kakva mi korist od toga što znam da se figura u prvom stihu zove "hipalaga", i da ne idu jablanovi, nego pogled lirskog subjekta? I šta ako znam da je 15 godina ranije (1903.) Ducic napisao pjesmu "Jablanovi", u kojoj im daje ljudske osobine (šume strasno i dršcu)? Šta ako mi nije promaklo da oba epiteta u prva dva stiha imaju slicno znacenje? Šta ako se dosjecam da je red jablanova djelo ljudskih ruku, jednako kao i polje žita, i šta ako mogu, i prije sljedeceg stiha, zamisliti put, negdje u dnu tih jablanova? Šta ako pravilno zakljucujem da je ostalo malo do zore, jer jablanovi idu SVU noc? Šta ako mi ni simbolicko znacenje ni narodno tumacenje sovinog hukanja nisu strani, pa se i sam pripremam na objavu neke nebeske mudrosti i na neku predstojecu nesrecu. Da, zavolio sam nekad davno citanje poezije upravo zbog tog cuda, da nekoliko rijeci, smišljeno složenih u redove, docaraju slike pune bolnim iskustvima placenih istina. U meduvremenu sam stekao rigidno uvjerenje da pjesnici moraju poznavati znacenja, i osnovna, i prenesena, svih rijeci koje biraju u svoje stihove. Inace, umjetnost se svodi na eksperiment, a odsustvo talenta u stilsku osobenost. Zato vec godinama, na zgražavanje poetskih hipika, preozbiljno i prestrogo alatkama logike rovim po tkivu lirike. I evo, tamo gdje druge ponese pravilan ritam, mene saplete sumnjiva logika. Otkud mrak, kad se javio mesec iza rita? Jedino uvjerljivim cini mi se odgovor da glagol "tece" ovdje ne upucuje na prolaženje noci nego na neprozirnu tvar (otuda gustu) koja pred mjesecevim svjetlom bježi u drac? Najzad, pjesma se i zove mrak. Vec smo prešli granicu pripitomljene prirode. Rit i drac suprotni su putu i polju. Primicemo se samom srcu onog jezivog tajanstva pred kojim svako od nas strepi. Red jablanova zamijenio je grab, a hipalagu metonimija "kliznu talasic". Funkcija hipalage bila je da u sliku ukljuci, ne spomenuvši ga, lirski subjekt, a metonimijom se sada pojacava tajanstvenost onostranog. Ko je stvarno kliznuo u vodu? Zmija! Biblijski prauzrok svih naših nedaca, metafora za strah i zlo. I onda, kao olakšanje, NAJZAD. Nepodnošljivu i jezivu tišinu onostranog razbijaju pjesnik (slavuj) i obican covjek (žabe). Upravo tim redom. Svice, i dnevno svjetlo vraca nas u sigurnost svakodnevnice. Tako sam zamislio definisati poentu i završiti analizu. A onda nekoliko studenata, istražujuci znacenje rijeci slavuj, tvrdi da ta ptica pjeva nocu. I takoder, da žabe ne krekecu ujutru. I eto me, na hodniku, poslije casa, zbunjenog, kao zatecenog u prevari. Sa kakvim pravom usudujem se naklapati o opštim zakonima univerzuma i "bolnim iskustvima placenim istinama" kad ne znam ništa o najobicnijoj žabi? 2. Urednica ovog casopisa ocekuje od mene dnevnik, i raduje se, unaprijed, jer ovih dana završavaju se Sarajevski dani poezije, kao gost P.E.N. centra Bosne i Hercegovine dolazi u Sarajevo da primi priznanje Dubravka Ugrešic, traje MESS. Ali ja vec znam da ce moj dnevnik biti zapis monologa, nevezanih za dane i datume, i misli sa kojima prolazim pored plakata svih tih velikih kulturnih dogadaja. Na izvjestan nacin i katedra sa koje studentima u Sarajevu, 2002. godine, govorim o Jovanu Ducicu, mala je i eksperimentalna scena. Pamtim onaj cas, od prije dvije godine, kada nekoliko dana nakon svršetka crkveno-poetske manifestacije trajnog deponovanja Ducicevih kostiju, u ucionici iz koje skoro pa rukom možeš dodirnuti spaljenu zgradu parlamenta na Marindvoru, citam Ave Serbia. Mlekom svoje dojke nas si otrovala / u slavi i bolu da budemo prvi; / jer su dva blizanca što si na svet dala - / Mucenik i heroj, kap suze i krvi... Da se poezija može ubrizgavati u venu, umjesto droge, na ovim bi se stihovima obogatili dileri Tigrova, Orlova i Vukova. Studenti su zbunjeni, kao taoci, jer su "munje u maceva sevu" praskale tri i po godine iznad njihovih glava. Može li se raspravljati o estetici, književnoteorijski, o patriotskim pjesmama dojucerašnjeg i sasvim moguce sutrašnjeg neprijatelja? Da, tvrdi jedna studentica, i predlaže da promijenimo naslov, Ave Serbia u Ave Bosnia. Ako neutrališemo nacionalno odbojnu potku, ostaje nam da uživamo u umjetnosti tkanja stihova. Ducic je, zakljucuje ona, napisao dobru patriotsku pjesmu. Pokušavam ih razuvjeriti. Zar jedna buduca majka može progutati misao: "Mlekom svoje dojke nas si otrovala"? Zar zaista može prihvatiti da je mlijeko otrov!? Mlijeko otrov! Bez bijega u ironiju, jer ta odškrinuta vrata u zadnjim stihovima Duc