Osam mjeseci trebalo bi trajati izvođenje dokaza Tužiteljstva na suđenju otpočetom decembra pro{le godine pred Tribunalom u Haagu protiv generala Envera Hadžihasanovića i pukovnika Amira Kubure. U ovom do sada prvom suđenju bosanskim vojnim dužnosnicima, od njegovog početka svjedočilo je dvadesetak svjedoka, uglavnom civila iz srednje Bosne. Jedan od njih, nekadašnji radnik elektrane u Kaknju, Ranko Popović, opisivao je sredinom prošlog mjeseca u ovom sudskom procesu kako su ga vojnici Sedme muslimanske brigade u junu 1993. - nakon što su u srednjoj Bosni izbili sukobi između Bošnjaka i Hrvata - uhapsili, premlaćivali, držali u pritvoru. Enver Hadžihasanović i Amir Kubura optuženi su za teške povrede Ženevske konvencije iz 1949. godine te kršenje zakona i običaja rata. Oba optužena dobrovoljno su se predala Haagu i izjasnila se da nisu krivi ni po jednoj od tački optužnice. Njima se ne sudi za neposredno učešće u zločinima, nego zbog toga što su, po riječima tužitelja, “odgovorni za zločine, budući da su znali - ili imali razloga znati - da osobe koje su njima potčinjene namjeravaju da ih počine, te da ništa nisu poduzeli kako bi ih u tome spriječili . VEĆINU ZLOČINA POČINILI MUDžAHEDINI Tribunal u Haagu, podsjetimo, može procesuirati ne samo osobu koja nije okrivljena za izvršenje, naredbu, izazivanje zločina nego i one koji nisu uspjeli spriječiti ili kazniti takve zločine počinjene od strane njihovih podređenih. Član 7(3) Statuta Suda je formuliran tako da vojni zapovjednik odgovara za zločine podređenog kao da ih je sam počinio, gdje je znao (ili trebao znati) za njihova (ne)djela i nije učinio odgovarajuće korake da ih spriječi ili kazni. Sudskom presudom, donesenom krajem 1998. godine, u slučaju Delalić, definirana su tri elementa ove forme odgovornosti: prvi, postojanje veze nadređeni-podređeni, drugi koji se odnosi na to da je nadređeni znao ili imao razlog znati da je kriminalno djelo bilo ili će biti učinjeno i, treći, da nije učinio potrebne korake da spriječi zločin. Pitanje komandne odgovornosti sada je ponovo aktuelizirano otpočinjanjem procesa protiv Hadžihasanovića i Kubure. Dokazi koje su skupili haški istražitelji odnose se na niz zlodjela koje su počinili vojnici (koji bi formalno trebali biti) podređeni Hadžihasanoviću i Kuburi, tokom 1993. godine, odnosno za vrijeme sukoba ABiH i HVO-a. Većinu su počinili mudžahedini grupisani oko Sedme muslimanske brdske brigade i jedinice El Mudzahid. Optuženi general Hadžihasanović bio je na čelu Trećeg korpusa ABiH komandujući iz privremenog sjedišta u Zenici. U tom korpusu bilo je nekoliko operacionih grupa, brigada i jedinica. Među njima 306. brdska, 317. motorizovana i od augusta 1993. borci mudžahedini jedinice El Mudzahid. Devetnaestog novembra 1992. formirana je Sedma muslimanska brdska brigada. Ova brigada formirana je kao pješadijska jedinica za manevre i sastojala se od tri bataljona locirana u Travniku, Zenici i Kaknju. Članovi ove brigade bili su samo muslimani i svi su poštivali stroga religijska pravila. U prošlom broju Slobodne Bosne, pozivajući se na dokument koji je sačinilo Tužiteljstvo (predprestupni podnesak Tužiteljstva od desetog oktobra prošle godine) pisali smo o zločinima počinjenim na prostoru srednje Bosne, a za koje su, prema optužnici “Srednja Bosna”, optuženi general Hadžihasanović i pukovnik Kubura. U ovom broju više ćemo govoriti o odgovoru odbrane optuženih na ovaj dokument Tužiteljstva, dostavljenom početkom novembra prošle godine u kojem njihovi branitelji (Edina Rešidović i Stephane Bourgon za Hadžihasanovića i Fahrudin Ibrišimović i Rodney Dixon za Kuburu), objašnjavaju na koji način namjeravaju dokazivati da njihovi klijenti nisu odgovorni za zločine za koje ih tereti optužnica. Pored isticanja činjenice da optuženi Hadžihasanović i Kubura ne snose ličnu odgovornost za zločine koji se navode u optužnici, njihovi branitelji, kao što se vidi iz njihovog podneska, insistirali su na tome da optuženi nisu imali kontrolu nad pojedincima koji su počinili zločine nad civilima srednje Bosne za koje ih tereti optužnica. Odbrana se, očito je, neće baviti pitanjem postojanja “paralelnog komandovanja” (što se također ne navodi u optužnici), nego će, ukratko rečeno, insistirati na tome da od strane Armije BiH nije postojao nikakav plan “etničkog čišćenja”, te će pokušati dokazati da, s obzirom na čitavu situaciju u vrijeme koje obuhvata optužnica, optuženi nisu bili u mogućnosti spriječiti pojedinačne zločine, niti su “znali” niti su “mogli znati” da su se zločini desili, onako kako se to navodi u optužnici. U odgovoru tima branitelja Hadžihasanovića, odbrana, govoreći o specifičnosti ovog slučaja i situaciji u kojoj je djelovao optuženi, navodi da Tužiteljstvo “skučeno” promatra događaje i uvjete pod kojima su počinjena navodna nasilja od strane snaga koje su bile pod kontrolom optuženog. Pitanje “specifičnosti ovog slučaja i uvjeta”, smatra odbrana, veoma je važno jer se ono direktno odražava na mjere koje su, prema Tužiteljstvu, trebale biti poduzete od strane Hadžihasanovića kako bi se spriječilo da dođe do zločina ili, kada se on već dogodio, da se poduzmu aktivnosti kako bi se kaznili oni koji su ih počinili. Najvažnija primjedba u tom smislu, a koju treba imati u vidu, odnosi se na činjenicu da Armija BiH u vrijeme obuhvaćeno optužnicom nije bila agresor nego se branila od napada svojih neprijatelja na teritoriji BiH, preciznije na teritoriji srednje Bosne. Optuženi, koji je ranije bio oficir JNA, pridružio se Armiji BiH 1992. godine, koja je tada branila BiH od etničkog čišćenja koju su vodile srpske snage protiv muslimanske populacije. Nakon što je proveo izvjesno vrijeme radeći u Štabu Vrhovne komande Armije u Sarajevu, Hadžihasanović je imenovan za komandanta Trećeg korpusa u srednjoj Bosni. Misija koja mu je bila povjerena je da organizira i objedini borbene snage, duž linije koju su držale snage bosanskih Hrvata, kako bi se “slomila” opsada Sarajeva, te da formira Treći korpus koji bi držao stotine kilometara linije fonta prema bosanskim Srbima. NEOČEKIVANA IZDAJA HVO-a Imajući u vidu situaciju u centralnoj Bosni, general Hadžihasanović se suočio s nepredviđenom situacijom sa vojničkog stajališta, kaže odbrana. Treći korpus nije bio ustanovljen, suprotno očekivanjima Glavne komande, vojna organizacija kakva je trebala biti prema vojnim planovima nije postojala. Čitav je posao trebao biti od temelja urađen. Nadalje, snage bosanskih Hrvata koji su trebali biti saveznici, uskoro se ispostavilo, postale su dodatni i neočekivani neprijatelji koji su također vodili svoju kampanju etničkog čišćenja protiv muslimanske populacije, a ohrabrenje za “takve postupke” našli su u pregovorima koji su vodili ka Vance-Owenovom planu. Na taj način otvoren je drugi front unutar teritorije odgovornosti Trećeg korpusa Armije BiH. U isto vrijeme, navodi dalje odbrana, optuženi je bio suočen sa masovnim progonom izbjeglica u zoni svoje odgovornosti kao i sa nedostatkom osnovnih sredstava za preživljavanje populacije, te sa vođenjem rata na dva fronta. Pored ovog svega, optuženi se suočavao sa problemom (postojanja) mudžahedina od kojih su neki veći bili prisutni u srednjoj Bosni kada je on imenovan na dužnost dok su drugi stizali kasnije bez njegovog znanja. Ni u jednom trenutku koji je relevantan za optužnicu niti jedan od ovih boraca nije bio podređen Trećem korpusu. “Optuženi nikada nije imao stvarnu kontrolu nad ovim pojedincima.”, tvrde Hadžihasanovićevi branitelji. Odbrana zatim podsjeća na postojanje brojnih svjedoka koji bi mogli rasvijetliti okolnosti pod kojima su se dogodili zločini obuhvaćeni optužnicom protiv Hadžihasa-novića, te se poziva na izvještaje nezavisnih međunarodnih promatrača iz organizacija kao što su UNPROFOR, ECMM (sada EUMM) i UNHCR, a koji su bili na licu mjesta u vrijeme obuhvaćeno optužnicom i čije bi svjedočenje u ovom slučaju bilo relevantno i od velikog značaja. “Do ovog dana, uprkos stalnim naporima, odbrana još uvijek nije dobila pristup arhivi EUMM. Još uvijek čeka odgovor Vlade Velike Britanije, pristup arhivi britanskog bataljona i ima poteškoće u susretu sa svjedocima iz UNHCR-a. Pristup ovom materijalu je veoma važan za njihov rad na slučaju”, stoji dalje u odgovoru Hadžihasanovićevih branitelja. Odbrana dalje namjerava pokazati kako za cijelo vrijeme relevantno za optužbe koje se u optužnici pripisuju Hadžihasano-viću odnos nadređenosti i podređenosti nikada nije postojao između optuženog i mudžahedina niti je optuženi imao efektivnu kontrolu nad jedinicom “El Mudža hid”. “Komanda Trećeg korpusa nikada nije koristila mudžahedine kako bi vodila ili preduzimala borbene aktivnosti niti pomagala jedinicama Trećeg korpusa tokom napada na neprijatelja”, naglašava odbrana. Isto tako, Treći korpus Armije BiH nikada nije snabdijevao mudžahedine oružjem i materijalnim sredstvima itd. MUDŽAHEDINI NAPADALI I KUBURU U odgovoru odbrane u slučaju Kubura u vezi sa odnosom prema mudžahedinima kaže se da se u ovom slučaju mora uzeti u obzir da su mnogi strani dobrovoljci (mudžahedini) bili na dobrovoljnoj osnovi uključeni u sukobe sa HVO-om i Vojskom RS, i sa svojom sopstvenom agendom. “Štaviše, neki vojnici su napustili Armiju BiH i pridružili se dobrovoljno tim borcima. Dalje, neki bosanski civili, očajnički pokušavajući da prežive napade VRS i HVO-a, uzeli su stvar u svoje ruke i možda učestvovali u navodnim incidentima... Gospodin Kubura je negirao da je bilo ko od tih osoba njemu ikada bio podređen. Tužiteljstvo nema dokaza o bilo kojoj podređenosti kojom bi se podržali navodi o tome da su strani borci i dobrovoljci odgovarali komandi Sedme muslimanske brdske brigade. Suprotno tome, postoji jasna distinkcija između grupisanja stranih boraca i onih koji su ih podržavali i Sedme muslimanske, otvorene tenzije među njima izlazile su na površinu mnogo puta... do tačke da je i sam Kubura bio napadnut.” Podsjetimo, u optužnici protiv Ha-džihasanovića i Kubure stoji da su jedinice Trećeg korpusa ABiH “napadale gradove i sela pri čemu su namjernom lišavanju života i nanošenju teških povreda bili izloženi najviše civili, bosanski Hrvati, ali i bosanski Srbi, uključujući žene, djecu, te starije i nemoćne osobe. Tokom tih napada, ili poslije njih, ubijeno je najmanje 200 civila, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, a još ih je mnogo više ranjeno ili povrijeđeno dok su se pokušavali sakriti ili pobjeći. U nekoliko slučajeva, snage ABiH su ubile vojnike HVO-a nakon njihove predaje. Navodi se da su uglavnom bosanski Hrvati, ali i bosanski Srbi, protivpravno zatvarani ili na drugi način zarobljavani, ubijani i premlaćivani, podvrgavani tjelesnom i duševnom zlostavljanju, te zastrašivanju i nečovječnom postupanju...”. U prošlom broju pisali smo detaljno o mjestima obuhvaćenim optužnicom, između ostalog i o selu Dusina, koje je 1993. godine bilo podijeljeno na muslimanski i hrvatski dio. Ovo mjesto je imalo i određeni strateški značaj za ABiH kao tranzitna zona. Vojnici ABiH koji su bili u tom selu bili su podređeni generalu Hadžihasa-noviću. U dokumentu Tužiteljstva između ostalog stoji da: “Niz komandi izdatih od strane Hadžihasanovića kao komandanta Trećeg korpusa u posljednje dvije sedmice januara 1993. Sedmoj muslimanskoj brigadi, 303. motorizovanoj brigadi i 17. krajiškoj brigadi i odgovori podređenih ukazuju na njegovu kontrolu nad njima”. Odbrana odgovara da optuženi nema individualne odgovornosti za događaje koji su se navodno dogodili u Dusini 26. 1. 1993. godine (kao i u slučaju kada se govori o događajima iz drugih mjesta navedenim u optužnici) kada je “sedam ljudi ubijeno tokom vojnog angažiranja”. “Tokom vremena kada je optuženi bio komandant Trećeg korpusa, nije bilo ustanovljeno da je smrt tih osoba imala za posljedicu kršenje međunarodnih humanitarnog prava. Štaviše, čak ni identitet osoba koje su ubile spomenutih sedam ljudi nije utvrđen. Čim je optuženi došao do saznanja o tome da je možda počinjen zločin, preuzeo je razumne mjere kako bi se istražile okolnosti i pozabavio se tom situacijom”, navodi se dalje u odgovoru branitelja. ARMIJA BiH NE STOJI IZA KNJIGE “INSTRUKCIJE MUSLIMANSKIM BORCIMA”! U slučaju Hadžihasanović njegovi branitelji su najavili kako, izme|u ostalog, namjeravaju dokazati da je prvog novembra 1993. godine optuženi bio šef Štaba Vrhovne komande, ali da dalje nije bio i komandant Trećeg korpusa. Potom, najavljuju da će dokazi koje imaju pokazati da podrelenost i nadrelenost jedinica unutar Trećeg korpusa nije bila tako stvarna kao što tvrdi Tužiteljstvo. Kada je riječ o Sedmoj brdskoj muslimanskoj brigadi, odbrana namjerava pokazati da je Treći korpus snabdijevao ovu brigadu i “nagralivao” njene članove na isti način kao sve druge brigade. Štaviše, knjiga koja se spominje u optužnici “Instrukcije muslimanskim borcima” nije izdana od strane lanca komandovanja Trećeg korpusa ili od bilo koje njegove podrelene jedinice uključujući i Sedmu muslimansku brdsku brigadu.