Semezdina Mehmedinovica sam prvi put sreo u kafani hotela Pošta. Sjedio je mirno s nama koji smo tada uglavnom bili umiveni gradski besposlicari na "poslu" vjecnog socijalistickog studiranja, sjedio je i otpuhivao dim cigarete, i izgledao nekako puno otmjenije od svih ostalih. Kad su mi rekli da je to pjesnik, nisam se previše zacudio, iako tada do pisaca, opcenito, nisam previše držao. Jer, pisci u to doba, a nije mnogo drukcije ni danas, nisu bili ljudi koji putuju brodovima, imaju duge lule i .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.