Ivo Andric i da nije želio, bivao je prisiljen, obnašajuci ambasadorsku dužnost u Hitlerovom berlinskom osinjaku, da i literarno i politicki razmišlja o dosezima arogancije zapadne navike da od manjih kultura, nacija i civilizacija nadmeno ocekuje i traži svoje, zapadne, poglede, obicaje i mjere kada je u pitanju cjelokupan život. Zapadno oko i uho, zapisace kasnije Ivo Andric u jednoj od svojih ispovjednih “teka”, ocekuju prizore, videnja i tonove samo po svom šablonu, po svojoj mjeri, po svom .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.