Sjedim pored rijeke, bistre i zelene, gledam u njen tok i ne mislim ništa. Onda bacim pogled na obale, na ono zimzeleno drvece, upijam blagodeti ovozemaljskog života. Tišine caruju, a ja sam napeo sva cula, miris prirode me omamljuje. Kazali su da je dobro za budale da kao terapiju gledaju u vodu koja tece, pa i meni se nekako vraca snaga i razum. Kad, usred te ljepote poce nešto da tutnji, kao da se nešto obrušava, kao da je zemljotres, a nije. Okrenem se, a ono prema meni ide bager, sav se na .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.