Ma koliko kazališni kriticar i kronicar obavlja svoju dužnost i obavezu sa istinskom stvaralackom strašcu, poštenjem i subjektivnim intenzitetom, koji mu daje status - da li i iluziju? - potpune neovisnosti od svega što je izvan njega samoga, on se ipak ne može distancirati od problema svakog javnog služenja pisanom rijeci: zašto piše, za koga piše i što želi svojom kritikom - biti samo kronicar, klasicni kritik (možda “sam za sebe i još nekoga”) ili iskljucivo “ukazatelj” na konkretnu predstavu .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.