Kada je rijec o stvaralaštvu Bisere Alikadic i njenom mjestu u bosanskohercegovackoj književnosti, nemoguce je zaobici opcepoznate cinjenice koje uveliko odreduju sveukupnu citateljsku refleksiju i usmjeravaju recepciju na prostor omeden tim cinjenicama: - Bisera Alikadic s pojavom romana Larva ulazi u povijest naše književnosti kao prva bošnjacka romansijerka, - Bisera Alikadic je pjesnikinja koja, na našim prostorima i u našoj književnoj tradiciji, prva progovara jezikom nezatomljene ženske culnosti i žudnje (kao aktivnog ženskog nacela nasuprot tradicionalnom pasivnom), te tako dobija kvalifikativ “prave predstavnice ženskog pisma” I u najnovijoj zbirci poezije Ludi kamen (Zenica, Vrijeme, 2002) Bisera Alikadic progovara jezikom ženskog culnog užitka pod okriljem flore i faune. Pod okriljem flore i faune naziv je jednog od ciklusa iz ove zbirke, koji nam na najneposredniji nacin otkriva kako to autorica oblikuje svoj, u prvom redu pjesnicki, a potom i prirodno ženski govor culnosti i žudnje. Ovaj ciklus otvara se pjesmom Ružicasto raspece: “Nasred polja, nasred stola,/ Lubenica se razdjevicila./ Ljubi se s nebom/ I podaje se svemu živom.”, a nastavlja se i pretace u pjesmu koja slijedi, Natura viva: Nebo dotice raspolovljenu lubenicu. Razmice pcele na njoj. Prizor raste… Natura viva, pjesma od tri stiha, koja neodoljivo podsjeca na haiku poeziju, ne po versifikacionoj strukturi, vec po onoj stilizaciji lancano povezanih stihova koji mogu podnijeti krajnju redukciju što sažima smisao u kvalifikativ “vjecnog stiha”. “Panerotski doživljaj svijeta” iz ovakvih stihova namece se kao jedno od osnovnih osjecanja kad je u pitanju poezija Bisere Alikadic. Osjecanje da je covjek – priroda, a priroda – covjek, omogucuje prekoracenje svih granica u svim smjerovima kroz metaforicki jezik poezije. One poezije u kojoj sva cula uživaju, što predstavlja jedan od najtežih zadataka verbalnog iskaza. U kritici je vec isticana “slikovitost” poezije Bisere Alikadic. Zato nije slucajno što su neke pjesme posvecene likovnim umjetnicima i njihovim platnima. U ranijim zbirkama to su pjesme posvecene Pikasu, Mileni Pavlovic-Barili, a u zbirci Ludi kamen to su pjesme Gabrijel Jurkic, zavicaj i Mimoze. U obje pjesme iz ove zbirke u pitanju je umjetnicki doživljaj i umjetnicko uoblicenje prirode. A u pjesmama Bisere Alikadic, upravo stoga što je priroda živa i predstavlja dio nas samih, i ova platna su živa, jer predstavljaju jedan od oblika ljudske egzistencije. Zato u pjesmi na slikarskom platnu polja cvjetna mogu da se njišu, a snijeg da škripi: “Cvijet po cvijet tvoja ruka crtala/ Platnu ga darivala,/ A sa platna polja cvjetna se zanjihala./ Andeosko ime izviruje/ Po zidovima samostana./ Blagoslovljena i ona zima/ Što je uhvati oko i porodi ruka./ Platno sa kojeg škripi snijeg./ Prica o prirodi nikad dosta,/ Ali tvoj zanos njome, oblikovan osta./ I neka ga Bog i svi andeli,/ I neka ga Allah i svi meleki, cuvaju./ Dok naše grobove snjegovi zavijaju/ Neka se mlade oci napijaju.” Cini mi se da je stih Ali tvoj zanos njome, oblikovan osta kljucan za ovu pjesmu, jer omogucuje da se pjesnik/inja poistovjeti sa slikarom, a pjesma sa slikom; a zanos da je kljucna rijec. I osnovno osjecanje. I neka ga Bog i svi andeli,/ I neka ga Allah i svi meleki cuvaju. Mada ova dva stiha mogu da se odnose i na slikara i na platno i na oblik i na zanos, i mada nas zadnji stihovi pokušavaju zavesti i zbuniti: Dok naše grobove snjegovi zavijaju/ Neka se mlade oci napijaju, upucujuci na ono što iza umjetnika ostaje uobliceno (u pjesmi ili na platnu), ipak zanos ostaje kljucna rijec, jer se jedino ona utapa u posljednju rijec u pjesmi - napijaju, koja opet sa svoje strane, pocinje da nas “premješta” po svom beskonacnom lancu asocijacija: napijaju se oni koji su žedni, žedan želi, želja je žudnja… U poeziji Bisere Alikadic suoceni smo sa konstantnim premještanjem i stapanjem lirskog subjekta sa “objektom” pjevanja. Ovakva vrsta govora koja teži potiranju svekolikih granica izmedu lirskog ja i drugog, u osnovi je suštinski govor žudnje koja je i za Hegela bila “konstitutivno dvoznacna i podrazumijevala istodobno želju subjekta da zaposjedne drugog i da se zamijeni (tj. poistovjeti) s njim”. Pjesma Mimoze nastala je u pocast slikama Mirsade Baljic: “Mimoze razaraju/ Cvjecarske štandove,/ Herceg-nove i dubrovnike./ Februar je./ Žutilo južno, masno,/ Mirisno./ Zlatasta glavobolja./ Romanticna alergija./ Kako doci do daha?/ Miris pogada glavu/ Kao da sunce pogada/ Drugo sunce./ Za sva ova cuda/ Ne mogu naci pravu rijec/ Osim: Žuto, žuto,/ Volim te, žuto./ Pelud i latice: jedno te isto./ Kao moje tijelo i moj san./ Kao ušna školjka/ I tropskih mora duboki dlan./ Bježim od tebe, cvijete./ Tek što na te oko bacih,/ Prepuna sam te. Prepuna, cvijete.” Za ovu pjesmu nije karakteristicna samo eksplozija žute boje vec i miris koji pogada glavu/ Kao da sunce pogada/ Drugo sunce. Rijec sunce pojacava i intenzivira ne samo žutu boju mimoza, vec intenzivira i približava toplotu juga (mada je februar). Jug i sunce uz rijeci masno (koju sam ja prvi put procitala kao mazno – da li slucajno!?) i mirisno, upijaju u sebe niz svekolikog bogatstva osjeta, boja i mirisa. A rijec je o “mrtvom” slikarskom platnu. Ako procitamo još pjesmu koja nosi naziv Mirisi i stihove u kojima pjesnikinja žudi da postane, da se pretvori u miris: “…Jednom, ljubavnicima strasnim,/ Duša moja zumbul bit ce/ U zagrljaju im mirisat ce.” (Filomena); “…Slijedi li susret s Bogom,/ Prepoznat ce me. Moju molbu/ Uslišit ce./ U miris me pretvorit ce.” (Košuljica), postat ce jasno da je Bisera Alikadic pjesnikinja za koju svijet u svim svojim manifestacijama ne prestaje biti fascinantan i zapanjujuci. Ciklus Hamajlija iz ove zbirke ukljucuje samo jednu pjesmu Zapis. Pjesma se tako poistovjecuje sa citavim ciklusom, a ciklus se sažima u jednu pjesmu: Jedna se muha premece