Zalud Zapad traži neki oblik agonije dostojan svoje prošlosti. Istok se usredsredio na cvetove i odricanje. Mi mu suprostavljamo mašine i napor, i ovu galopirajucu melanholiju, posljednji trzaj Zapada. Zapad? Šansa bez sutrašnjice. Osmotrite Zapad: prenakrcan je znanjem, bešcašcu i tromošcu. Zapad napreduje, plašljivo razvija svoju razmaženost - a ja vec manje zavidim onima koji, videvši sumrak Rima, veruju da uživaju jedinstvenu, neprenosivu utehu. E.M. Cioran, SILOGIZMI GORCINE Nije možda loše za pocetak prisjetiti se malo etimologije. Termin orijent potice od latinskog glagola oriri sa znacenjem rasti. Termin okcident pak svoje podrijetlo takoder nalazi u latinskom glagolu: cadere znaci padati. Jasno je da se ovdje referira na sunce, medutim ni simbolicka šala ne zvuci loše. U prirodi istoka je da se širi, u prirodi zapada je da pada. Znameniti Spenglerov naslov Propast zapada u ovom je smislu gotovo pa pleonazam. U ovom eseju bavicu se tipicnim predodžbama zapada kakve vladaju na Balkanu, tacnije na podrucju nekadašnje Jugoslavije. Termin zapad iz ove perspektive je dobrano protejski i veoma fluidan. Zapad je tu, dakle, nešto relativno, nešto što mi nismo. Iz perspektive kojom cu se ovdje baviti zapad lici na dugu, odnosno nemoguce ga je dosegnuti. Nekad davno, in illo tempore i mi smo bili zapad, u nekoj dalekoj nevidljivoj buducnosti možda cemo to opet biti, no iz perspektive sadašnjosti zapad je nešto nedostižno. U mom djetinjstvu, osamdesetih godina prošlog stoljeca, Albanija je u najvecem dijelu Jugoslavije kolokvijalno doživljavana kao zemlja što oznacava sami vrhunac zaostalosti. Bilo je to vrijeme kad se tipicni Jugosloven sa znacajnom dozom prezira odnosio prema stanovnicima (ondašnje) Cehoslovacke te Poljske i Madarske, još jaca doza prezira i sažaljenja bijaše namijenjena gradanima Rumunije i Bugarske , no za najvece parije tadašnje Evrope smatrani su žitelji Albanije. Iz tog vremena valjda i potice slijedeci vic u formi pitanja i odgovora. Pitanje je: Koja je zemlja najsiromašnija na svijetu? Odgovor - Makedonija, uz obrazloženje: Jebo zemlju kojoj je Albanija zapad. Mnogo toga možemo išcitati iz ove šale. Ona nam jasno predocava dvostruko znacenje termina zapad. Osnovno zemljopisno znacenje potisnuto je na marginu; upravo zbog toga vic i funkcionira. Jer zapad se primarno doživljava kao mjesto boljeg života, kao ovozemaljski raj, kao utopija. U parafrazi one drevne latinske sentence mogli bismo kazati: gdje ti je dobro, tu ti je zapad. Ako je, dakle, Albanija Makedoniji zapad, tamo je život koliko god bio loš ipak višestruko bolje nego u Makedoniji. Ako je zapad, dakle, mjesto boljeg života, to nema puno veze sa stranama svijeta. No stvari ipak nisu tako jednostavne. Cinjenica je zapravo da su iz jugoslovenske perspektive osamdesetih godina prošlog stoljeca kao zapad uglavnom doživljavane upravo one zemlje koje se i geografski nalaze zapadno od Balkana. Cak i unutar same Jugoslavije, konkretno iz bosanske perspektive, zapad su bile upravo zapadne republike: Hrvatska i Slovenija te eventualno Beograd, kao izuzetak koji potvrduje pravilo i glavni grad koji je u vecini zemalja mjesto koje privlaci stanovnike iz provincije. Medutim, pripadnost Hrvatske i Slovenije zapadu ogledala se upravo u njihovoj manjoj ili vecoj slicnosti s "pravim" zapadom koji su iz neke iskustvene perspektive vecine ljudi simbolizirali u najvecoj mjeri Njemacka, te nešto manje Italija. Analizirajno malo podrobnije zašto je to tako. Nekadašnja Jugoslavija granicila je sa sedam država: Albanijom, Grckom, Bugarskom, Rumunjskom, Madarskom, Austrijom i Italijom. Od ovih sedam država, cetiri su bile socijalisticke te uglavnom "zatvorenije" od Jugoslavije: Albanija, Bugarska, Rumunjska i Madarska. Iz perspektive prosjecnog Jugoslovena, rekli smo vec, za stanovnike ovih zemalja osjecali su se prezir i sažaljenje. Oni su generalno smatrani nesretnim. Austrija i Grcka pak nisu doživljavane kao nesretne zemlje, ali uglavnom ne ni kao zapad. Austrija i Grcka zapad nisu bile dijelom zato jer su bile male odnosno manje od Jugoslavije. Zapad su iz jugoslovenske perspektive mogle biti samo velike zemlje. Grcku je zatim sputavala i njezina pripadnost Balkanu , a Austrija je (kao i Švicarska uostalom) cesto doživljavana kao puki (i manje vrijedan) privjesak Njemacke. Od svih sedam zemalja s kojim je Jugoslavija granicila kao zapad u pravom smislu percipirana je zapravo jedino Italija. U zapadnost Italije Jugosloveni su se u velikom broju uvjeravali turistickim posjetama, dok su zapadnost Njemacke uglavnom dokazivali brojni ekonomski emigranti. Za vecinu Jugoslovena Trst je bio prvi (cesto i jedini) grad u inostranstvu koji su osobno posjetili, a rijetke su bile porodice koje nisu imale nekog clana na - kako se govorilo - privremenom radu u Njemackoj. Cinjenica da su upravo Italija i Njemacka u ondašnjoj Jugoslaviji bile paradigme zapada nosila je, medutim, i dodatnu težinu. Naime, centralni povijesni dogadaj iz perspektive socijalisticke Jugoslavije bio je drugi svjetski rat, odnosno - kako se govorilo - narodnooslobodilacka borba, koja je u isto vrijeme predstavljala i odbranu od vanjskog neprijatelja i unutarnju revoluciju. Vanjskog neprijatelja ovdje su predstavljale upravo Italija i Njemacka. Zbog bezbrojnih filmova, zatim svakogodišnjeg evociranja uspomena na bitke te izuzetno znacajnog mjesta koje je ucenje o drugom svjetskom ratu imalo u školskim programima, Italija i Njemacka su, i pored mirnodopske normalizacije odnosa, za vecinu Jugoslovena i dalje nosile makar podsvjesnu mutnu stigmu agresora. Tako da je na izvjestan nacin dihotomija istok-zapad, odnosno Balkan-Evropa (na Balkanu, a i drugdje, termin Evropa i danas se kolokvijalno koristi iskljucivo za zapadni dio kontinenta, kako kaže Dubravka Ugrešic - 'Istocnjaci' izgovarajuci rijec 'Evropa' uglavnom podrazumijevaju njezinu 'zapadnu' polovicu), predstavljala i dihotomiju izmedu nas i njih iz pers