Znaš li ti ko je Valerij Brumelj? - pitao je Mirko Landeka, pa nakon Simonovog odricnog pokreta glavom nastavio: - To je, dakle, neprevazideni skakac uvis, covjek je mislio da on leti kad ga je gledao u skoku, kao da je dobivao krila od pogleda na letvicu. Njegov trener je imao starijeg brata koji je uzimao casove solo pjevanja, iako nije imao sluha koliko ni bure rasola, i taj brat je predavao fizicko vaspitanje u gimnaziji. Ali ga je solo pjevanje spasilo od ludila, možda i od samoubistva. Dok su sjecanja na staljinski teror još bila svježa, taj brat je pozvan da se odredenog dana javi u odredenu policijsku stanicu u deset sati prijepodne. Javio se kako je bilo odredeno i bio odveden do nadležnog službenika koji ga je korektno primio i zamolio da sjedne na stolicu u uglu dok ne dode na red. Brat je sjedio i cekao do dvanaest, kad mu je službenik rekao da toga dana nece imati vremena za njega, tako da ce morati doci sutradan u isto vrijeme. Iduceg dana se brat javio tacno u deset, kako je bilo receno, a službenik ga je korektno pozdravio i uputio na stolicu u uglu, zamolivši da sjedne i saceka svoj red. Brat je sjeo na pokazanu stolicu i cekao do dvanaest. U dvanaest mu je službenik rekao da danas ocigledno nece doci na red, zato neka dode sutra u deset. Sutradan se brat tacno u deset prijavio kod službenika koji ga je vec poznavao, te ga je kao starog znanca pozdravio i uputio na njegovu stolicu u uglu gdje može sjesti i sacekati da dode na red. Brat je sjedio i cekao do dvanaest sati, a tada mu je službenik rekao da može ici jer danas više nema nade da dode na red, ali neka dode sutra u deset. Narednog dana je brat došao u deset sati, a nadležni službenik ga je uputio da sjedne na stolicu u uglu, gdje može sacekati da dode na red, ali ni toga dana nije došao na red jer ga je u dvanaest sati nadležni službenik otpustio i narucio za deset sati sutradan. Sutradan je brat došao u deset sati u dobro poznatu kancelariju i zaputio se prema stolici u uglu cim je vidio dobro poznatog službenika, ali mu je službenik ipak rekao neka saceka na toj stolici dok dode na red, jer je valjda služba od njega zahtijevala da mu to kaže. U dvanaest sati je, kao svaki put do tada, službenik rekao bratu da danas nece imati vremena za njega i da zato može ici, ali ga on ocekuje u deset sati narednog dana. Narednog dana je brat u deset sati bio kod službenika, ali je ovaj put sacekao pored stola da mu službenik kaže neka na stolici u uglu saceka dok dode na red, poštedjevši tako službenika neugodnosti da vice za njim kako treba sjesti i cekati na stolici na kojoj je on vec sjedio, kako se dogodilo prethodnog dana. Cekao je do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao kako je jasno da danas više nece doci na red i da može ici, ali da sutra u deset sati treba biti ovdje. Iduceg dana je došao u deset sati, ali je njegov službenik upravo bio zauzet telefonskim razgovorom, pa je brat sacekao do kraja razgovora da bi mu službenik rekao kako na stolici u uglu može sjesti i sacekati svoj red. Bio je zadovoljan što je službeniku pomogao da sasvim korektno odgovori službenim obavezama, pa je zadovoljan sobom cekao do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da za sada može ici, jer danas sigurno nece doci na red i da sutra u deset sati bude ovdje. Sutradan u deset brat je, kao što je bilo receno, došao u kancelariju i cuo od službenika da na stolici u uglu saceka dok dode na red, a onda u dvanaest cuo od istog službenika da sada može ici i da se prijavi sutra u deset. Ali je ovaj put službenik zvucao nekako zabrinuto i bratu je bilo iskreno žao što ga ne može pitati za uzroke njegove zabrinutosti, a bilo je jasno da ne može jer bi takvo pitanje razorilo službenu formu njihovog odnosa. S druge strane, bilo mu je jasno da se službenikova zabrinutost i njega tice, ne samo ljudski, kao zabrinutost njegovog bližnjeg koga poznaje i redovno vida, nego i sasvim konkretno i prakticno, jer sudbina nadležnog službenika direktno utice i na njegovu sudbinu, toliko odraslom covjeku mora biti jasno. Ali je morao sakriti svoju brigu i u dvanaest sati otici, kako mu je bilo receno. Sutradan je u deset sati osvanuo na svome mjestu pred stolom dobro poznatog službenika, a on mu je umornim i primjetno zabrinutim glasom rekao neka sjedne na stolicu u uglu i saceka dok dode na red. Brat je sjeo i cekao, kao svaki put do sada, ali je danas, pošto mu se žurilo, poceo išcekivati trenutak kad ce mu se službenik okrenuti cim mu je njegov uvježbani unutrašnji sat rekao da je dvanaest sati blizu. I kad se službenik okrenuo prema njemu, kratko nakon što je on u sebi rekao da uskoro mora biti dvanaest, on je nestrpljivo ustao sa stolice i istog trenutka duboko zažalio što je to uradio. Zar je morao ovo prirediti sirotom službeniku, koji je ionako zabrinut? Zar je ugodno nekome objašnjavati da sad može ici jer se za njega nema vremena, ako taj neko vec stoji spreman da ode i time pokazuje da zna ono što mu se objašnjava?! A službeniku je ocigledno u opisu radnog mjesta da kaže sve što se mora reci jer mu je i danas, iako je on vec stajao, objasnio da danas za njega nece imati vremena, ali da ga sutra ocekuje u deset sati. Sutradan je brat došao u deset sati, još uvijek opterecen osjecanjem krivnje zbog jucerašnjeg ispada, ali svjestan, kao uvijek, da ne smije otvoriti usta kako bi se izvinjavao jer bi tek to sve pokvarilo, saslušao uputstvo da sjedne na stolicu u uglu i saceka dok dode na red, a onda se zaputio u ugao i sjeo na stolicu. Cekao je do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da danas sigurno više nece doci na red i zato može ici, ali neka dode sutra u deset. Brat je to saslušao, mirno i sabrano sjedeci na stolici, tako da je zgradu policije mogao napustiti zadovoljan sobom, kao covjek koji poštuje zakone i službu, spreman da službenim licima izide ususret. To je tako trajalo preko dvije godine. On je svaki dan dolazio u deset sati u istu sobu, sjedao na istu stolicu u istom uglu, sjedio do dvanaest sati i onda odlazio u