Ljudi cija pisma citam sad su sjenke. Opcenje sa sablastima ne može da ne izazove studen u duši. Kad nije tražila rouge à lèvres, nakit, ili puder, mama je u pismima nizala zamjerke, vrlo otmjeno kazane: “Primila sam tvoje pismo; priznajem, nisam se žurila da ti odgovorim: pošto ti je toliko lijepo bez mene, zašto bih te podsjecala na sebe?” A onda se uozbilji: “…Na stranu šala, ima važniji razlog…”. I opisala kako se “mala” ( to sam bila ja) razboljela od stomacnog virusa i toliko oslabila i fizicki se promijenila da se uplašila ne samo mama, nego i njihov ljekar. Iako nije žurila da se drugima javlja, vrlo je voljela da prima pisma. Smatrala je to cak tudom dužnošcu. Svojoj majci i sestri ovako je pisala iz Pariza: “Drage moje, ne razumijem šta je s vama, što mi se ne javljate. Znate da se brinem. Nije valjda potrebno cekati da ja vama pišem, pa da mi se javite.” Da, cesto je tati spocitavala: da je egoist, da ju je ostavio da se sama snalazi sa sitnom djecom, da joj ne javlja kad dolazi, da joj ne javlja kad ona treba da dode. “Ti uopšte u svakom svom javljanju nadeš ponešto da mi prigovoriš”, piše tata, „tako u posljednjem prebacuješ što ti nisam pomenuo tvoj dolazak u Pariz, a dan-dva nakon tog sigurno si primila moje pismo koje govori o tome”. Jedan mamin tekst, natprosjecno pun ogorcenja, prelazi u neku vrstu dnevnika pisanog nervoznom rukom, kao i grafitnom olovkom, pa su mnogi redovi danas išcezli, mnoge rijeci izbrisane: jedva sam razumjela da je bila trudna i da vec danima cami u bolnici cekajuci da se porodi. Cekala je mog brata. Osobine, podvucene u tim recima, krasile su je cijelog života: griža savjesti, nezadovoljstvo, nizak prag boli i nesposobnost da je podnese. A potom lamento, lamento! (Nije bila baš nadarena za autoironiju.) Tu treba dodati i ljenost, dokonost, strast za citanjem i grižnju savjesti i zbog toga. “Evo me vec petnaest dana u bolnici. Stid me je što sam tako glupo požurila. Strahovito se sekiram. Pitam se šta misle ovi oko mene što me gledaju kako danima besposleno šetam bolnicom. … Kao osudenik sam. Znam da je neminovno da prodem kroz nove muke. Kako je to strašno osjecanje. I s kakvim ogorcenjem mislim na „njega“, s minimalno prijateljstva, ili nikako. A odgovornost je ne samo podijeljena, nego je on njen vinovnik. Žena je tu da zadovolji njegove nagone, mašina za radanje“. Procitavši stotinjak pisama mogla bih reci, naknadno – jer sam u djetinjstvu uvijek držala maminu stranu – da je bila u krivu. Tata je sav svoj boravak u Parizu posvetio istraživanju, radu u bibliotekama, predavanjima na Sorboni, a samo subotom, i rjede petkom, odlazio je u pozorište ili na koncert. Nedjeljom se šetao; dolazio je iz predgrada gdje je živio u Pariz, sjedio uvijek u istoj kafani u kojoj je pisao pisma rodbini i prijateljima, patio zbog samoce, zbog odvojenosti od porodice. (Mama je bila uvjerena da je ostalo prešutkivao.) Uz to sam otkrila da je imao nevolja na sarajevskom fakultetu (gdje cu i ja kasnije raditi): jedva su mu produžavali boravak radi izrade doktorata. Mama nikad nije imala mnogo veze sa onim što normalan svijet zove realnošcu. Sa takozvanim prakticnim stvarima. Šta je željela? Da tata ostane s njom kod kuce, mada je znala da je njegov posao vezan za putovanja? Ona se nikad ne bi vezala za trgovca ili zanatliju. Koji, opet, ne bi bili stalno u kuci, kraj nje. Ali je teško reci da sa svog stanovišta nije bila u pravu: njena frustracija se pretvorila u patnju koja je bila izrazita, teška. I sve teža. Dok nije postala nesnosna. I kada bismo joj i mi, njena vec odrasla djeca, rekli: “Pogledaj kakva nesreca vlada oko tebe, tvoj život je bajka”, odgovarala bi: “Imam i ja svoju muku”. Muku, u koju niko nije vjerovao, jer nije znala naci put ni do cijeg saucešca. To je za nju bila dodatna muka, a za nas potvrda da imamo posla sa razmaženom i dokonom begovicom koju razjeda dosada. Iz stare porodice, ciji su preci bili slavni kaligrafi, i mama i moja tetka naslijedile su dar za slikanje. Imala je talenta i za spekulativno mišljenje. Sve što je bilo umjetnost, i uopšte duhovnost, za nju je bio istinski dom. “Umjetnost je život”. Ostalo nije primjecivala. Njena mašta je bila golema, a nije bila manja ni njena senzibilnost. Uz koju su, možda, prirodno išli strahovi što su se sve više razvijali u fobije. Lišena vlastitih ambicija, sve svoje želje prenijela je na nas, nastojeci da mi uspijemo u onom što je voljela: umjetnost i književnost, duhovnost opcenito. Sukobi medu mojim roditeljima izbijali su redovito zbog politickih neslaganja, ili iz želje moje majke da ocu dokaže da je u pravu, i tatine opreznosti koja je nalagala da nikad ne oda do kraja svoj stav. Mama je, kao cijela njena porodica, bila je iz dna duše protiv komunizma koji ih je oslobodio i posljednje uspomene na blistavu prošlost, “zatocio um” i od “ljudi napravio duhovno roblje”; tata, cija je porodica stradala na slican nacin, te stvari je radije prešutkivao, a nju ušutkavao. Njegove razloge sam razumjela mnogo kasnije. Kao dijete, smatrala sam da je od njega obrazovanija, da ima više širine i hrabrosti. Možda je to bilo tacno. Ali je on vrlo dobro znao gdje živi i da nikad ne možeš biti dovoljno oprezan. Što mu nije omogucilo život bez zavisti i spletki, ali, da je bio lišen opreza i dara za diplomatiju, bilo bi sigurno mnogo gore. Danas njegov oprez izgleda izlišan, pa i žalostan, jer su ga svi zaboravili, zapravo gurnut je u stranu (skupa sa svim priznanjima kojim je bio obasut) s poznatim bosanskim prezrenjem prema svemu svome, pa i prema tradiciji i historiji. Oba moja roditelja voljeli su isto: i književnost, i slikarstvo, i historiju, i matematiku. Oboje su bili izvrsni matematicari. Sve do prije nekoliko godina, mama je pomagala i mladim rodacima i gotovo nepoznatoj djeci na moru, gdje smo imali kucicu – za mene je to uvijek bila i ostala stracara koju je tata kupio kako mu ne bi zamjerili da je bogat – davala im je besplatne casove