01.01.2006
"Dakle, porijeklo se ne otkriva iz cinjenicnog nalaza, vec je u odnosu sa svojom prethodnom i naknadnom poviješcu." (Walter Benjamin) Protekla decenija predstavlja jedno od najdinamicnijih i, istovremeno, najprotivrecnijih razdoblja u povesti srpske drame. Granice ovog razdoblja nije moguce, naravno, striktno definisati, niti se ono može razmatrati kao zatvorena i okoncana faza: cinioci koji su ga oblikovali, kao i oni koji su mu dali pecat -bilo da je rec o dramama, autorima, ili tendencijama - u vecini slucajeva, na srecu ili nažalost i dalje deluju. Upravo stoga je svaka obuhvatnija analiza današnjeg, aktuelnog pejzaža srpske dramaturgije (i pozorišta) osudena na nepotpunost, ako se liši razmatranja takve naizgled zanemarljive, ali poeticki i sociološki nezaobilazne istorijske margine (dubine). Samo na taj nacin se možemo približiti razumevanju jednog procesa sazrevanja srpske drame koji ni izdaleka nije okoncan, procesa koji se, sa svim rizicima što ih nosi opasnost nepostojanja analiticke distance, može oznaciti kao serija mukotrpnih i skokovitih preobražaja. Postoje najmanje tri ravni na kojima se uocavaju ovi preobražaji, koje se, da pojednostavimo, kristališu oko pitanja: šta, zašto i kako. U okviru mimeticke ravni (odnosa izmedu dramskog diskursa i referenta/stvarnosti koja je okružuje) možemo pratiti svojevrsnu kreativnu "raspravu" povodom pitanja autorskog angažmana. Na kulturološkoj ravni, u sferi medusobnih odnosa razlicitih dramskih diskursa ali i njihovih relacija naspram vladajucih kulturnih stereotipa/arhetipova sredine, prisustvujemo, osobito u drugom delu ovog perioda, promeni uloge i znacaja ideološke dominante macisticko-kolektivisticko-mitološko. Najzad, u poetickoj ravni, uocavamo stvaranje i razvoj bitno novih dramskih prosedea, prouzrokovanih snažnijim uticajima (zakasnelih) postmodernistickih strujanja, kretanjem ka estetickom pluralizmu koje unose nove generacije autora, kao i posledicama izmenjene situacije na planu odnosa izmedu tipova dramskog diskursa i pozorišne "mainstream" prakse. Prva razmeda, ili predigra: Post-izmi i "truizmi" Nagoveštaj zaokreta i istovremeno, momenat kvalitativnog "ubrzanja" u srpskoj drami predstavlja "dvostruka sezona" 1996-1997-e godine. Podsetimo se društvenog konteksta - rec je o periodu koji protice u znaku protestnih šetnji u vecim gradovima koje dovode do prve, mucno izvojevane pobede demokratskih snaga nad manipulatornim mehanizmom Miloševicevog režima. Paralelno sa tim šire utemeljenim, premda kolebljivim i nesigurnim koracima u pravcu demokratskog osvešcenja, u srpskoj kulturnoj javnosti otpocinju dublja i bolnija suocavanja sa traumom rata; u oba procesa, pozorište figurira kao jedan od znacajnijih pokretackih faktora, ovog puta sa dramskim piscima kao predvodnicima. Drame ironicno-simbolicnih naslova, Lari Tompson, tragedija jedne mladosti Dušana Kovacevica, Turneja Gorana Markovica i Novela od ljubavi Stevana Koprivice (sve tri nastale 1996-e), a potom i dramski prvenac Biljane Srbljanovic Beogradska trilogija (1997), olicavaju ovaj prvi talas kulturološko-ideološko-poetickih preobražaja. Iako su doktrinarni promoteri "neposrednog angažmana" otpisali složenu alegorijsku intonaciju Novele od ljubavi kao eskapisticki iskaz, Stevan Koprivica (1959) barata žanrovskim ciniocima - bajkovitim ambijentom i melodramskim zapletom - s onu stranu svake naivnosti i konformizma. Dok inspirisan materijalom narodne usmene legende iz Boke Kotorske uoblicava, naizgled, tek duhovito sentimentalnu povest o "pomirenju sela i grada", autor Novele elegantno dovodi u sumnju premise jednog patrijarhalnog i ksenofobicnog sveta, postavljajuci istovremeno temelje svog autenticnog i u narednim godinama razvijanog "pop diskursa". Prvi dramski tekst reditelja Gorana Markovica, Turneja, efektno preplice "temu" ("tezgaroško" krstarenje grupe osiromašenih beogradskih glumaca po bosanskim ratnim prostorima) i metatemu (odnos pozorišta i umetnika uopšte prema pitanjima rata, nacionalizma i etnickog cišcenja). U nizu atraktivnih prizora organizovanih po principima filmske dinamike (ali i parafraze "road movie"), Markovic vodi svoje zbunjene histrione i one koji ih okružuju - okrutne ratnike, književnike koji raznose slovo mržnje - kroz "bosansku jedinstvenu zonu sumraka" . Iako kriticki intonirani prosede ovog komada nije uvek osloboden efemernih aluzija, Turneja doseže satiricnu, i uopšte, kriticku ubojitost ne najmanje zahvaljujuci inteligentnom korišcenju dvosmislenosti tragikomickog: naime, ako tragikomicko omogucava putujucim glumcima da se, u okrilju teatarske iluzije izdvoje iz miljea ratnih užasa i distanciraju od ratnickih ideologija, ovaj cinilac istovremeno trajno dezavuiše apstraktnost i samodovoljnost iste iluzije, kompromitujuci njihov moral "svedoka". Ni ideologija ni (pozorišna i one druge) iluzija nisu više od suštinskog znacaja za Stefana Nosa, junaka Kovaceviceve drame Lari Tompson, tragedija jedne mladosti: njemu je preostao samo stid. Iluzionisticka artikulacija i ideološka (a cesto mitološka) svest stupaju pak, u Kovacevicevoj drami (ciji je podnaslov "Show must go on") u složenu, eksplozivnu mezalijansu. Na jednoj strani je neostvarljivost, cak nestvarnost pozorišta: pošto predstava "Sirana" kasni zbog nedolaska tumaca glavne uloge Stefana, njegov kolega Beli i upravnica Katarina dovijaju se na sve nacine da publiku zadrže u sali. Autor pritom u originalnom postmodernistickom maniru predocava dramu kao odsustvo predstave (tuca scenskih radnika, citiranje Danila Kiša, crnohumorna povest o streljanju iz ratnog detinjstva Belog). Paralelno sa ovim rastvaranjem pozorišne iluzije kroz meta-dimenzije stvarnosti, u Stefanovom stanu se odvija komplementaran proces. Dok nesudeni Sirano obavlja poslednje pripreme za samoubistvo, njegova ibijevska porodica (parovi striceva i strina koji se umnožavaju), tokom opsesivnog pracenja australijske"sapunice" o nevino optuženom Lariju Tompsonu postupno ali neum