Prolog Proglašavam da je sve što se dešava na ovom svijetu ispravno, odmjereno i mudro. Ima mnogo relevantnih dokaza za tu tvrdnju, a ovom prigodom biramo nekoliko proizvoljnih sekvenci. Jer nam se tako cefnulo. U ranu jesen, kad pocinje trganje Ko hoce nek vjeruje, ko nece nek onda sumnja: samo na Bivolju Brdu, nadomak Domanovica, centralna Hercegovina, postoji tele koje se ne boji kravosaca. Kao što znamo, kravosac je kratka, debela zmija koja se prišlepa kravama i onda im isisa mlijeko. Kad završi s mlijekom, u ekstremnim slucajevima prede na krv. Ovu bizarnu spregu, mnogo intrigantniju od izandalih primjera prijateljstva izmedu psa i macke, ili još gore – macke i miša, dugujemo sretnom sticaju okolnosti. Konkretni i neobicni par, tele dakle i kravosac, kad su se prvi put sreli, oboje su bili u takozvanim ranim fazama djetinjstva. Dok u Božijem stvorenju još ne vri instinkt neprijateljstva, osnov svakog održanja. I preživljavanja. Nije onda ni cudo što ih je Elizabeta Trbušic, zvana Baštanka, jedna elokventna i fragilna licnost, na samom izmaku ljeta 1971. godine, opazila kako se beskonfliktno druže kraj Kebine catrnje. Vec ovaj dogadaj bio je dovoljan da se pronese glas o neobicnom selu Bivolju Brdu, a tad su Baštanki na noge došli svi koji nešto znace na potezu od Gubavice do Lokava. Eto kakvo smo mi ugledno selo bili. Nije benevolentni kravosac jedino cudo po kojem se Bivolje Brdo proculo. Ovo raštrkano udruženje kuca ima još nekoliko znamenitosti koje je grehota ne spomenuti. U prodavnici mješovite robe radio je Rifet Huber, ugledni tabijasus koji je stanovao odmah iznad radnje. Shvatate li, u istoj kuci su mu i ognjište i prodavnica. Ognjište gore, a radnja u prizemlju. Kad bi Bivoljani silazili u Mostar, ili bi se vracali sa Domanovica, svi bi odreda svracali u Rifeta po napolitanke za unucad. A on, mrzovoljan još od djetinjstva, jer mrzovolja je njegov odnos prema svijetu, njegov filozofski stav takorekuc, cim bi ih vidio tako uredene, s bijelim košuljama i novim francuzicama, znao je po šta dolaze i promptno bi zatvarao radnju. Unutrašnjim stepenicama popeo bi se pravo u svoju sobu i iz nje ne bi izašao sve dok ga se namjernik ne okane. Nešto im nije volio prodavati napolitanke, niti su mu bili dragi njihovi unuci, iako je i sam imao dvojicu hubercica. A osim toga, znao je da su Bivoljani napolitanke zaboravili kupiti u gradu, pa sad hoce da se vade preko njegovih, Rifetovih, leda. E nece moci. Nece moci, drugovi! Ne držimo napolitanke. Ili, ako vam je draže, držimo, ali ne prodajemo. Može se slobodno reci da njegov ducan zauzima strogi centar Bivoljeg Brda. Tom dijelu sela, oko kojeg se odvijao kompletan dubravski život, pripadaju još tri znacajna objekta: cetverogodišnja osnovna škola, jedna prirodna lokva za napajanje stoke, koju smo tako i zvali – Lokva, i bivša kafana Lovac. O Lokvi se i danas prica zahvaljujuci Huberovom nesretnom šegrtu i daljem rodaku, Orhanu Huberu s Gubavice. Orhan se za bijednu opkladu – dvije partije flipera i flašu kokte – okupao u toj vodi sumnjive higijensko-biološke ispravnosti. Recimo to po starinski – punoj balege i blata. Bilo je to potkraj ljeta, pred samo trganje 1971. godine, kada je zabilježen i jedan neobican susret kravosaca i teleta. Zlatan je kravlje i magarece izlucevine odmah saprao vodom iz catrnje, ali se neugodnih aromata zadugo nije mogao riješiti. Koktu su mu dali da popije vani, a flipera nije nikad ni odigrao. Kad je cuo za kupanje, Huber ga je na licu mjesta isplatio i nikada više nije htio da cuje za šegrta. U istoj lokvi se jednom nesretnim slucajem ugušilo magare Edhema Šoše sa Pijesaka, mada se o tome nije mnogo raspredalo jer su tih godina magarad, ovo je živa istina, ionako stradala preko svake mjere. Skracena Osnovna škola Bivolje Brdo opsluživala je djecu u prva cetiri razreda. Poslije su naobrazbu nastavljali u Domanovicima, petnaest minuta pješacenja, južno od rodnog im sela. Petnaest minuta pješacenja, a zbog cega? Traume koje su sticali na pocetku naukovanja, ti vrijedni Bivoljcicani kasnije kroz život nikada nisu zaboravljali. Sve što bi im ucitelj utuvio u glavu prije podne, hodža bi poslije podne na mejtefu svojim argumentima izbio iz glave. Naucno i logicki anulirao. Nadomak historijske šanse, u mnogim krajevima svijeta cijenjenog dvojnog obrazovanja, oni su, jadni, i to ne svojom krivicom, skretali na suprotnu stranu, tamo gdje niko pametan ne bi volio da dode. Hodža je, hocemo reci, svoj posao radio polovicno: uvijek mu je uspijevalo da poništi uciteljeve rijeci o socijalistickoj izgradnji i našoj skladnoj zajednici naroda i narodnosti, ali ne i da hajvancice do kraja ubijedi u ono što je sam zagovorao. Tako mali Bivoljani ostadoše bez ijedne vjere, zbunjeni pred brojnim cudesima ovog svijeta. «Ni pioniri, ni muslimani», obicavao je diskvalificirati ih Huber po stare dane, i to im osta biljeg dovijeka. Centar svijeta i društvenog života u vakat o kojem pripovijedamo bila je kafana Lovac. Nju je držao Afan Kebo, sin Hasanov, nešto ranije penzionirani pripadnik profesionalne vatrogasne brigade i clan Lovackog društva Jarebica iz Mostara. Afic, tako su ga zvali. Imao je mršavo lice i tanke brcice iznad usana, a usta prebogata bijelim zubima. Ko god ga je bar jednom vidio kako se smije, više ga nikad ne bi zaboravljao. Zašto tako dugo i kvalitetno pamtimo ljude koji se smiju? Možda zato što je vecina turobna? Kad je postalo jasno da u Mostaru više nema hairli hljeba, negdje na pocetku ljeta 1971. godine Afic je ostavio šmrk i pušku, te se prihvatio vadicepa. Porodicnu kucu preuredio je u kafanu. Od dvije sobe napravio je jedinstvenu i nedjeljivu prostoriju, ubacio u nju šank, devet stolova i jedan fliper, a kuhinju gotovo da nije ni dirao. Jedino je izmedu špareta i stražnjih vrata, okrenutih prema catrnji, ugurao najmoderniji frižider koji se tad mogao naci na tržištu, poklon od vatrogasaca. U Afica su se m