Velickovic je intelektualac: bolje prica i piše nego što pleše i igra fudbal. Takoder je i ljevicar, dakle konzervativan. Nalazi da je šarmantnija mumija Vladimira Iljica Lenjina nego osmijeh Džordža Buša Juniora. Organizatori evropskih književnih festivala dobro placaju njegovu vještinu da humorom popunjava praznine izmedu cinjenica i da tragove zatura prosipanjem anegdota o Sarajevu. Zahvaljujuci njihovom pozivu pocetak ove price pronalazi ga pod zemljom, na liniji U2, gdje, ne bez zavisti, zakljucuje da je više citalaca u berlinskim vagonima nego u sarajevskim citaonicama. Istina, u Sarajevu ljudi knjige više citaju na poslu. Zbog cega su, opet, tiraži jako mali, jer je nezaposlenost veoma velika. U meduvremenu, od njegovog prvog boravka u Berlinu, prije osam godina, vecina podzemnih citalaca mutirala je u gledaoce: za kartu koja je od marke poskupjela na euro dobili su u vagonima televizore sa dva ekrana. Na tim stereovizorima lokalni tabloid Berliner Zeitung lijevo emituje kratke vijesti, desno novinske fotografije, a onda na oba reklame. U ponudi su jeftini letovi, bez posluge i posluženja. Sve je teže razlikovati let iznad oblaka od vožnje pod zemljom. Velickovic je intelektualac i ljevicar: optimizam izražava radošcu što ce sutra biti gore nego danas. Dok visi okacen za rukohvat i gleda svoj odraz u prozoru, mršavu priliku sa dugackim šiljatim nosom u kaputu ruskog mornara, obuzima ga nervoza. Šta da ponudi berlinskoj publici koja veceras dolazi na njegovu književnu promociju u viteza švedskog stola? Svakako ne svoju sarajevsku žuc; ti ljubitelji citanja naglas platili su mu put, i smještaj, i honorar, zaslužuju ljubaznost i pristojnost. To što se on osjeca kao kolateralna šteta u njihovom ujedinjenju ne daje mu za pravo da ih vrijeda prezirom žrtve. Ne ponižavaju ga oni viznim režimom, ne gledaju ga oni podozrivo na šengenskim granicama, ne odvajaju ga oni u staklene boksove na beckom aerodromu, kao okuženika, od cistokrvnih EU citizens. U2 se zaustavlja na stanici Witteneberg platz, odakle su nekad polazili vozovi za Aušvic. Velickovic se ne zaustavlja pored table sa imenima logora i brojkama odvedenih, to sve njegova publika zna bolje od njega. Gdje da je skloni sa te vjetrometine? Na drugu stranu ulice: KaDeWe – robna kuca sa najvecim profitom po kvadratnom metru, simbol Berlina, log izobilja, hladnoratovski kontrast sovjetskom sivilu i siromaštvu… Unutra! Unutra je svijetlo i toplo. Cvrkucu slavuji iz skrivenih zvucnika u ružicastim krošnjama uskršnje dekoracije, koja je hol robne kuce pretvorila u vocnjak procvjetalih trešanja. Ispod plasticnog behara marcipanski andeli sjede na šarenim cokoladnim jajašcima i šire krila ususret Kristovom uskrsnucu. Strah za egzistenciju, koji u miru dizajnira ovakve KaDeWještacke rajeve, u ratu zatvara prozore da ne cuje odvodenja susjeda. Velickovic je ljevicar i intelektualac bez pokrica: iz sitnih zapažanja izvlaci krupne zakljucke. Zato ga uznemiruje birokratska briga za cistocu šengenske rase, pedantnost kojom se državama i pojedincima daje status cistokrvnih Evropljana. Zato ga intrigira povezanost rušenja betonskog zida oko zapadnog Berlina sa podizanjem nevidljivog zida oko istocnog Balkana… Ali publika je nestrpljiva. Nije došla da sluša eho Marksovih zanovijetanja. Posljednji je cas da se desi nešto, da pocne prica, da u nju udu zaplet, i lik, Don Kihot, možda, ili Raskoljnikov, sa svežnjem novcanica, umjesto sjekire, pod kaputom, riješen da ucini neku ludost, nešto što ce u publici izazvati strepnju, saucešce, drhtavicu, nešto ce prekinuti zijevanje i raširiti nosnice? Nešto nevjerovatno, neocekivano, nemoguce… Da vrati honorar i otkupi iznajmljenu dušu? To bi ovom smucanju po temi i Berlinu dalo smisao i cilj! Ali kome? Nekome ko ima sve, ali mu to još nije dovoljno? Nekome ko ne broji jajašca kad kupuje kavijar? Nekome ko mercedesom A-klase nadomiješta kolica za kupovinu? Nekome ko vlada svijetom tako što za novac kupuje ljude, pa dobija i novac i ljude? Možda u sjedištu partije koja je ujednila Njemacku, i Evropu, imaju njegovu adresu? Evo, Velickovic zastaje pred napuhanim zdanjem, jednom sasvim prosjecnom zgradom u središtu jedne sasvim nadprosjecne staklene konstrukcije, nalik po obliku i samouvjerenosti (simboliku Velickovic primjecuje ne bez zluradosti u zagradi) pramcu Titanika. Kako uci unutra? Samo ptice mogu nepozvane upasti u taj meduprostor izmedu kancelarija i providne fasade, gdje onda satima udaraju iznutra u nevidljive zidove, dok ne skliznu dole okrvavljenih kljunova. Kako proci kamere, i blindirana vrata, i gardu, kako izvuci svežanj iz kaputa a ne biti bacen na tlo s rukom zavrnutom na leda, kako prije optužbe objasniti da nisi terorista, kako prici gospodaru i predajuci mu novac sa osmijehom olakšanja (ili ludila?) izgovoriti: “Ovo je mali korak za covjecanstvo, ali veliki za književnost”? Velickovic, intelektualac i ljevicar bez pokrica, kao stvoren dakle za viteza švedskog stola, uvijek je spreman da za fee skine svoj ruski mornarski kaput i navuce klovnovski sako evropskog pisca i intelektuaca. Rumen nos krasno skrece pažnju sa crvenih obraza. Njegova je misija da skrati vrijeme do koktela, kada ce se donkihotovska koplja i crvene zastave na opšte olakšanje preobraziti u cackalice i salvete. Publici je danas ionako svejedno o cemu pisac govori, sve dok njegov glas nadjacava krcanje njenih crijeva. Pisac može (to je moderno) pronalaziti stare rukopise u prašnjavoj polici, zaboravljene sveske u ruskom vozu, svežnjeve pisama u tajnoj ladici, strasne prepiske na marginama dosadne knjige… Može podilaziti lokalnom patriotizmu (to uvijek mami aplauze): Berlin je zaista cudesan grad. Lijepo je vidjeti dvije žene kako se drže za ruke i ljube. Cak i ako obje izgledaju kao muškarci. Pa cak i ako obje jesu muškarci… I lijepo je znati da u Berlinu u krugu od dvjesto metara postoje dvije ogromne gradske biblioteke. Lijepo je cak i ako su to dva ulaza u istu. Oba su otvorena… I