Jedna trecina gradana Hrvatske u nedjelju nije glasala. Druga trecina glasala je za opoziciju. Na vlasti ce biti treca trecina, s premocnim pozicijama. Primjerje aktuelan i iz najbližeg susjedstva, ali je upotrebljiva ilustracija za seriju kratkih spojeva na rastojanju Izmedu vlasti i onih koje bi ona trebalo da predstavlja. Vec dugo, meteoprognoze uoci izbora zanimaju stranacka stratege koliko i istraživanja javnog mnijenja. Suncan vikend može udaljiti od birališta onoliko gradana koliko je presudno za karijeru nekog politicara ili sudbinu neke stranke u lavirintima izbornih pravila i cenzusa. Ove jeseni, val vlažog zraka zakasnio je na glasacka mjesta u Hrvatskoj i to je Hrvatskoj demokratskoj zajednici donijelo poraz kbjl se nece odraziti na broj njenih zastupnickih mjesta. Zajednica je, naime, poražena utoiiko štoje od sticanja samostalnosti Hrvatske ona u atmosferi nedvojbene superiornosti demonstrirala funkcionisanje višestranacke države na lokalnoj politickoj sceni. Nije, ocito, previše zagrijala publiku. Nije je ubijedila da se na izborima stvarno odlucuje. Procenat gradana koji su izvršili svoju gradansku neobaveznu dužnost manjije nego na jednopartijskim izborima. Izborni rezultati, iznad svega opstrukcija biraca, pokazali su da ni rat, cak ni rat sa operacijama poput "Oluje", rat za koji se više ne može kazati da je rovovska monotonija i natezanje sa Akašijem, nemože odvec dugo animirati gradane. Oslobodeni osjecaj nacionalne pripadnosti i nacionalne aktivnosti, kojijejedno vrijeme zatomljivao sve druge prlpadnosti i sve druge aktivnosti, takoder nije nepotrošiv. Harlzma predsjednika Tudmana, proistekla iz snažne želje Hrvata za samostalnom državom, kao da se gasi u vlastitim tautologijama. Došio se do faze kada i državi i demokraciji treba kazati da nisu same sebi cilj, nego su sredstva u rukama gradanina, ili bi to trebalo da budu. Ravnodušnost ili rezignacija hrvatskih glasaca samoje dio krize parlamentarne demokratije i trebalo bi da cudi nešto više nego da se dogodiia drugdje, stoga štoje Hrvatska de faktojoš uvijek u ratu i što je višepartizam inovacija u politickom životu. Bar u mjeri u kojoj nije prepricavanje ranijeg jednopartizma, s umjerenom dozom opozicione dekoracije. M naliticari americkog politickog života, na primjer, ne mogu da se &%slože tražeci odgovor na pojavu jednokratnih predsjednika. Džordž Bušje otišao nakon što se u njegovom mandatu ostvario san desetine njegovih predsjednika srušio se Sovjetski Savez. Klinton ide stopama svog prethodnika, Fancuski predsjednik Širak ostvaruje strategiju kakvuje najavljivao dokje kupio aplauze i otimao glasove svojih politickih konkurenata, a Širakov rejting pada. Po svemu sudeci, one koji su na vlasti ne ugrožavaju u anketama opozicija i njene pristaše, koliko glasaci koji su aktuelne funkcionere doveli na vlast. Onl su nezadovoljni, oni su ocekivali nešto više ili nešto drugo. U Rusiji se može dogoditi da Jeljcinove pristaše neocekivanim predizbornim igrama dio opozicije otjeraju ka vanparlamentarnim metodama. Njemacka ima parlamentarizam koji je u stanju da bez potresa prode i takvu dramu kao što je ujedinjenje zemlje i ulazak bivših komunista u dvorane višestranackog parlamenta. Japan potresaju korupcionaške afere, a u Britaniji vrije ispod površine. U cjelini gledajuci, uocljivi su ili simptomi nepovjerenja u politicke stranke iliposiupci koji te simptome stvaraju. Šta se to zbiva? Generacijama se parlamentarna demokratija deklariše kao oblik vladavine vecine u intermu vecine. Ona je to uglavnom i bila, gdje nije izmanipulisana složenim izbornim pravilima koja cuvaju status kvo. Pl arlamentarna demokratija Ima istorijsku zaslugu da je nadišla samu sebe. Izgradila je biracko tijelo koje od nje traži više nego štoje sposobna dati. Deklaracije o Ijudskim pravima, na primjer, naucile su Ijude da pažljivo prate kako stvari stoje s njihovim pravima u njihovoj svakodnevici, a i sa tudim, jer su negativni primjeri zarazni: u tom smislu je ponašanje nekih hrvatskih jedinica u "Oluji" i nakon nje zacijelo pasiviziralo i zaplašito dio glasaca ili ih okrenulo prema opoziciji. Glasaci traže više politickog komfora nego što im se sada nudi, od skromnog nivoa u Hrvatskoj do tradicionalne francuske demokratlje, koja /© pmbala sve što se može probati i kojoj pripada rijetka cast da nije dospjela na rub bilo kakve vrste diktature, cak i kadje imala na sceni licnosti istorijskog formata poput generala De Gola. Glasaci traže da demokratija funkcioniše u njihovoj ulici, da bude dio njihovog života, i oni ce to tražiti sve više, ako treba i cutanjem. Medutim, njihovo pasivno nepovjerenje u postojece institucije je opasno, može postati i kobno. Bice da je pravo pitanje kako da s prljavom vodom ne ode i dijete?