Prašcijak je malo seoce, koje pripada knezkiji hrgarskoj, po prilici dvadeset minuta daleko od sela Ripca ili od glavne nade, a dva sata od grada Bišca. Ideš li slucajno bihacko-petrovackom cestom na gornju stranu uz tako zvani ripacki klanac, vidi se Prašcijak lijevo u jednoj uskoj dolini, kroz koju tece potok istoga imena. Po sred Prašcijaka vidi se opet star, blatav put, za koji vele, da je u prvašnja vremena bio najglavniji drum, kojim se iz Sarajeva u Bihac i ostalu Krajinu sarajevska roba progonila. Kazku, da tu negda nije bilo ni jedne kuce, nego velika planina i gusto hrastovo drvece, koje je ca na domak Ripca svu današnju ravan zauzimalo. Namjeri li te namjera, te poceš slucajno iz Ripca u selo Gorijevac tim starim kaljavim putem kroz Prašcijak, pa baciš nehoticno pogled na desnu stranu, opaziceš u kamenovitom brdu, koje Prašcijak sa juzkne strane zatvara, jednu dosta veliku pecinu, koja je svoje zjatlo (šupljivu) putu ili sjevero-istocnoj strani okrenula. Bila je to u staro vrijeme — vele —znamenita pecina, koju su od vajkada ljudi poznavali, i koju su hajduckom pecinom zvali. Neceš potrošiti ni deset minuta, da s nuta toj pecini doceš. Ona je malo uzvišena nad ravni zemlje, tako, da moreš u nekoliko koracaja uz prirodno nacinjene kamenite basamake pred pecinu izaci. Pred njom je mali podeljak, koji nalici na omanje dvorište. Ulaz je u nju širok od prilike za tri metra, a visina cetiri do pet metara. Unutra je, kad uceš, malo nizke, a onda je u pecini ravan i cisto, kao da je patosana. Ozgo je priroda na kube pecinu nacinila tvrce i l.epše, nego da su je kakvi majstori gradili. U pecini se ne vidi, nego samo kod vrata, a dalje j e mrak, po tsome samo s vicelicom mozkeš hodati. Pošavši kroz pecinu nekoliko koracaja, nalazi se jedno dosta veliko jezero, u koje je plašljivu covjeku i izdaleka strah pogledati, kao. da ce ga ono nekom silom sebi privuci. Pokraj jezera ima kameniti podzid, za koji bi rekao, da ga je ljudska ruka zidala. no s tim podzidom ne mozke se na onu stranu jezera proci, jer je uzak, a nemaš se zašto rukama uhvatiti. Preko jezera, vele stari ljudi, da je bila gvozdena poluga na cetvrt, preko koje se moglo prsmostiti, no te poluge sada nema, kazku da je ukradena. Pricaju, da je pecina vrlo duboko u zemlju otišla i da se u njoj onamo za jezerom nalaze dvije bacve, po kojima je mahovina porasla. Nego to je samo pricanje, a da je istina ne tvrdi se. Osim toga vele, da se unutra duboko u pecini nalazi gvozkcem okovana tara, na koju su hajducke zkene tkale. Dal.e da ima unutra velik bakren kotao, verige, sac, sadžak i još nekih stvari. Nekako jesenas svratih se sam u ovu pecinu, premda sam i prije u nju dolazio, pa poceh razgledati, ne bih li što našao i vidio. Kad na jedan put opazih blizu jezera u stijeni koplje bez drška (usada) udareno. Teškom mukom izvukoh ga iz stijene. Vidjeh da je na vrhu zasukano, pa ne znam, da li sam ga ja vadeci zasukao, ili je i otprije zasukano bilo. Ono je dugacko (bez usada) dva velika ljudska pedlja, a od celika (mazije) sakovano. Ima tri oštrca ili coše, a plosne su mu strane izkl.ebljene, da bi voda niz njih teci mogla. Jabuka i tulija (u koju se držak mece) nacinjene su snolja od bakra, koji je po gvoždu udaren, valjda zbog ljepote. Od jabuke do vrha ima 1,5 pedalj, a tulija je nešto manja od polovino muškoga pedlja. Cijelo koplje bez drška ima lik ovaki: Još ljetos cuo sam, da |e jedan djecak našao u ovoj pecini jedan omanji topuz od šest pera, pa sam raspitivao o tome, ali ga nijesam mogao naci. Tu skoro kazaše mi, da se taj topuz u jednoga seljaka nalazi, pa sam mu otišao kuci, ne bih li ga dobio. On mi rece, da je bio u njegove djece nasadjen na štap, pa su ga nosali — veli po prelu — i negdje zagubili. Premetnuo je svu kucu, ali ga nije mogao naci. I o ovoj pecini ima razlicitih prica i bajki, kao i o mnogim drugima po Bosni i Hercegovini. Izmecu ostaloga prica se, da su u njoj hajduci stanovali, pa da su im i žene u njoj nastanjene bile. To nam svjedoci ona tara, kotao, verige i t. d. što narod prica, da se u pecini nalaze. Pripovijedaju, kako je jedan takav hajduk, imenom Stevan, oteo neku djevojku negdje kod Glamoca, te je doveo u ovu pecinu i namislio uzeti ]e za ženu. Ali za nekoliko nedjelja, dok je taj hajduk po cetama hodao, nestade iz pecine njegove Djevojke. On je tražaše na sve strane, jer mu bješe mila kao ništa na svijetu. No zalud je bilo njegovo traženje, jer o njoj ni traga ni glasa dobiti nije mogao. Jedan put poslije dosta godina, kad je ovaj hajduk preko nekakve planine kod Lijevna sa svojom družinom prelazio, nace neko cobance kod ovaca u šumi. Ovo cobance ucini mu se, da je vrlo nalik na njegovu negdašnju draganu. On brže pocne cobance raspitivati.: ko mu je mati i otac ? i ono mu nešto isprica, ali za mater ne znadaše kazati, gdje mu je. Iz djecinjega kazivanja vidje on, da je. to dijete one djevojke, koju je on za ženu mislio uzeti. Za to otide u selo, koje se tu blizu nalazaše, ne bi li što bolje o svemu razabrao. Kad ali na njegovu veliku žalost cuje, da je njegova nekadanja zarucnica umrla, nešto u tuzi za njim, a nešto opet zbog toga, što je silom za nedraga odvedena. Vzen covjek bješe takocer poginuo u nekom rcavom djelu, u kom ga jedne noci nacoše, a mali sincic ostao sam, siroce bez oca i majke, te je služio kod nekoga bogatoga seljaka. Hajduk uze ovoga maloga sebi za sina, odvede ga u pecinu, te ga pocne poslije sa sobom po cetama vodati. Kažu, da ga je oženio i njegovu ljubovcu doveo u ovu istu pecinu. Ovaj mali postade poslije vrlo veliki junak, te je cetovao mnogo godina, a na pošl.etku sa ženom i jednim djetetom iz ove iste pecine prebjegao u Kotare ravne. Sa Jankovicem Stojanom cetovao je mnogo godina i ratovao s Turcima na Krajini pod imenom nekakva Vuka Bjelobrka. U ono vrijeme pricaju, da su cijele rul,e hajduka u ovoj pecini stanovale, te izlazile ocito pred putnike i trgovce, pa otimale robu i novce i u pecinu na ostavu donosile. Dešavalo se niše puta, da su se ti putnici hajducima pro