Listajuci po narodnim pjesmama Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, zapece pažljivomu citaocu pocešce oko za stihove, u kojima se spominje kumstvo. Za primjer navagjam nekoliko ovijeh stihova: „Lika kumom bio kod djevojke." . . . . „Evo t' kuma, bega udbinjskoga." ....., „Pa mu sinu kosu kumovao" .... Mene ovi stihovi pobudiše, te stadoh o kumstvu pobliže raspitivati u samih Muhamedovaca. U brzo dobih dosta obavijesti i o tom pitanju, te evo bilježim što sam i kako cuo. Naši Muhamedovci poznaju tri vrste kumstva. Kumstvo svatovsko ili vjencano, kumstvo šišano ili vodeno i kumstvo kod suneta. Kumstvu svatovskom bice vec oko stotinu godina što se trag prilicno zameo. Poslije zauzeca Bosne Hercegovine po Osmanlijama ostalo je u Bošnjaka, koji prigrliše vjeru prorokovu, uz ostale obicaje i kumstvo vjencano. Najdulje sacuvalo se ovo kumstvo kao opceniti obicaj u bosanskoj Krajini, gdje se do u 18. vijek cesto Muhamedovac vjencao s Hrišcankom, a da se ovoj nije trebalo poturciti. Ta i dan danas dogagja se u okolici Kolašina, da Musloman vjenca Hrišcanku. Djeca ovakih mješovitih brakova vjere su muhamedovske, jer tako naregjuju muslomanske vjerozakonske ustanove. Ovaki brakovi stvoriše poslovicu: „Otac klanja, mati mi se krsti, a ja se kamenim". — Ako dakle narodna pjesma iz prošlijeh vijekova spominje, da je Mustaj-beg licki (Lika) bio kum kod vjencanja kojeg junaka, to nema sumnje, da se tada Muhamedovci još opcenito držahu obicaja, u svatove povesti kuma. Cin kuma bio je neka osobita cast, jer uvijek samo kakog osobitog odlicnika traže za svatovskog kuma. S vremenom se taj iz hrišcanske prošlosti naslijegjeni obicaj prilicno izgubio, a kumovo mjesto zauze „djever"; ali ima i dan danas krajeva u bosanskoj Posavini, gdje se djever zove kumom. Kumstvo šišano ili vodeno1), i ako je poznato u nekim krajevima Bosne, ipak se dosad sacuvalo samo još u Hercegovini. Hercegovacki Muhamedovci kumuju djeci svojih prisnih prijatelja, da time utvrde prijateljstvo ne samo za se, nego i za svoje potomke. Ovo kumovanje biva kako megju dva Muhamedovca, tako i megju Muhamedovcem i Hrišcaninom. Taj narodni obicaj svršuje se svecano u kuci djecinog oca i to ovako. Ako se Muhamed ovcu rodi muško dijete, porucice, ili ce sam jednom zgodom zapitati njegov prisni prijatelj, da li djeciji otac i ukucani pristaju, da on budne kum novorogjencetu. Ako pristanu, ugovore dan za tu svecanost. Kumovanje biva dok djetetu još nijesu unesene makase u kosu, a mora se obred ovršiti u jutru , dok je dan u napretku. Djetinji otac pozove prijatelje i rogjake da dogju u njegovu kucu, a ovi dolaze rano u jutro, kako ce kuma što svecanije docekati. Djetetu obuku najljepše haljine. Kum uzme dijete na krilo, a jedan od djetinjih rogjaka donese u kakovoj posudi, obicno od stakla ili porculana, ciste vode i drži je pod djetinjim vratom. Kum prihvati makase i odreže djetinje kose, najprije više desnog uha, onda na sred glave, pa najpo-slije više lijevog uha. Odrezana kosa pada u vodu, što je u onoj posudi. Kad je to svršio, baca kum u vodu kovanog novca — vec prema svome imucstvu — pet ili deset pleta (cvancika), dukat pa i više, koliko može i hoce. Sakupljena družina bacice takogjer u vodu kovanog novca. Sav taj novac podijelice hizmecari (služincad). Ovim obredom postao je doticni kucni prijatelj kum onom djetetu; on mu je od sad zaštiinik i branitelj, pa ce kumcetu biti na pomoci, makar ga i glave stalo. Djetinja mati šalje kumu i njegovoj familiji na dar vezene i tkane stvari, a djetinji otac darovace kuma puškom, sabljom, cibukom, konjem ili drugom kakovom stvari. Poslije kumovanja cijelo društvo sjedne za sofru, te se veseli. Kumstvo postoji, dok kum ili kumce živi; umre li koje, veli se: „Kumstvo bilo, kumstvo se razvrglo." Ova je slicna onoj i dojako poznatoj: „Umrlo kumce, prestalo kumstvo." Evo nekoliko primjera ovog kumstva: Glasoviti Smail-aga Cengic bijaše kum sinu svog vjernog prijatelja Mike Malovica iz Dragaljeva u Drobnjacima. Megju Dedagom Cengicem (sinom Smail-age) i crnogorskim vojvodom Petrom Stevanovim (puncem sadašnjeg knjaza Nikole) takogjer je postojalo kumstvo. Godine 1836. kumovao je inžinir Luchini iz Dalmacije (rodom iz Padove), vrlome Ibrahim-begu Kapetanovicu, sinu Ali-bega Kapetanovica-Ljubušaka. Moj cestiti prijatelj Nezir ef. Škalic kumovao je godine 1860. sincicu Osmana Gegica u selu Megjegji u kotaru rogatickom. Sisano kumstvo u velike je uticalo na društvene i politicke odnošaje; cesto se njime utrnulo krvno neprijateljstvo megju dvije porodice, koje od casa kumovanja postaše vjerni i pouzdani prijatelji. Na ovo kumstvo dosta je nalik kumstvo kod suneta. Kada se suneti sincic kojeg Muhamedovca, prizvace on svog prijatelja, da mu drži dijete, dok berber sunet ovršuje. Tog prijatelja zvace od ovog casa „kumom" djetinji otac, djetinja mati, braca, sestre i svi rogjaci. Kum se smatra glavnim prijateljem; kum u svako doba može dolaziti u kucu, od kuma se ne krije kucna ženska celjad. Kad se kumce oženi, donijece mlada darove ne samo rodbini svoga vojna, nego i njegovom kumu. Ali se i kum valjano stara za svoje kumce, ako ostane sirotno iza oca; jer kad mu treba pomoci ili savjeta, uvijek ce potražiti svoga kuma, a ovaj ce mu uciniti sve što može. Sve tri vrste kumstva poznaju samo Muslomani u Bosni i Hercegovini i u nekim krajevima balkanskog poluostrva; Osmanlijama je kumstvo posve nepoznato i ne ceš mu naci traga ni u kuranu, niti u šerijatu.