U dojakošnjoj prilično obilnoj književnosti o Bosni i Hercegoviii naći ćemo razmjerno veoma malo o muzici ovijeh zemalja. Među tijem u Bosni se toliko pjeva, da skoro pada u oči; osobito rado pjevaju Hrišćani obadva vjerozakona, no dosta često se čuje i pjevanje Muhamedovaca. Otkrivši okupacijom ove zemlje, koje za zasad do skora bijahu terra incognita, o njima je dakako bilo toliko važnih stvari da se priča, da se na muziku njihovu najposlije moglo i da zaboravi. Među tijem gdje se u dotičnim djelima ipak kratko spominje bosanska muzika, tu se ponekad veoma strogo sudi o njoj. Tako veli Ad. Štraus u svom djelu o Bosni, da u ovoj zemlji nije nikad čuo dopadljive melodije i da svako pjeva kroz nos, te bi tako čovjek radije bjegao od ovoga njevanja nego li ga tražio. Naravno mnogi, koji je obiknuo zapadnoj muzici, isto će tako suditi i razlogom će zamjeriti bosanskom pjevanju, nego da potiče više iz vrata nego iz prsiju. Ali u Bosni imade veoma raznolike muzike, i u njoj ponešto lijepo, a ta muzika je svakako toliko karaksteristična po sebi, da je odista vrijedio posmotriti ju izbliže. Bosna je no sebi most između zapada i istoka, te u mnogim obziru spaja u sebi osobenosti jedne i druge strane, skoro da imade u sebi više istočnjačkoga no zapadnjačkoga, a u ostalijem stvarima opet puno opominje i na davno minula vremena. Isto tako imade Bosna i istočno-zapadnu i djelomično antiku muziku, a o novo importovanoj zapadnoj muzici ne ćemo ni da govorimo. Muzika je u Bosni tijesno spojena s poezijom, ili bolje reći stoji u nje u službi. Čisto instrumentalna muzika pojavljuje se samo u monotonom frulelju čobanskih svirala a ponaosob kano svirka sa igranje, i u tom potonjem obliku odista je na veoma niskom stepenu, na stepenu gajdi, i nema drugog zadatka, već da nekako zavrtljivim patosom budi volju za igranje i da igračima dava udar (takt). To je ono poznato 2/4 udarno kolo, no ne onako profinjeno, kao što je u civilizovanim susjednim zemljama. Osim gajdi, svirala, i rijetko upotrebljnog ćemaneta Bošnjak nema instrumenata, koji mogu da izvode melodije ili harmonije. Daleko čuvene jednostrune gusle samo su za pratnju. Međutijem glavni zadatak bosanskoj muzici i jest, da prati pjevaljke. Bošnjak nikad ne deklamuje pjesme, već ju kazuje (rečituje) uz muzikalnu pratpnju ili nu njeva bez pratnje. Na ovaj potonji način više pjevaju žene i djevojke, mladići i djeca čak i najmanja, dočim je ono pola pjevano rečitovanje uz gusle isključivo posao muškilja i to Hrišćana i Muhamedovaca. Rečitativ uz gusle je ponekad lirski, no obično epski, to je ona poznata sprska junačka pjesma, koja se osim u Bosni i Hercegovini čuje i u Srbiji i u Crnoj Gori. Pa i ova vrsta muzike stoji na najnižem stepenu. 0 toj vrsti primjetiću ovdje nešto, i ako znam da je to odavno poznato znaocima srpskog narodnog pjevanja. U tijem epskim pjevanijama nema ni melodije ni harmonije. Jov. pl. Ažbot veli sasvijem umjesno: „Prikazivaše je monoton rečitativ, držeći se sredine između deklamacije i pjevanja pa i u lirskim pjesmama se izuzetno podiže do melodije; pjevač se više drži sadržine i riječi nego li nota. Prvi primjer što ga Ažbot spominje ovako glasi: NAPOMENA u PDF dostupne note Ritam je mahom onaj od 2/4 ili 4/4 udara, ali se način pjevalja ne održava strogo i pjevač improvizuje po volji. Ovijem pjevanijama nije cijelj, da se slušaocu uvede u dušu umjetničko djelo stvoreno po zakonima ljepote u glasovima pri tome ne stoji čak na do toga, da se zabavi sluh lijepim poređivanjem ili lijepim sastavom glasova; već je no vrh svega očevidno stalo do toga, da se pomoću zujnog glasa održi pažnja slušaočeva, da se slušalac privede u shodio raspoložeše, kako bi više slušao pjesmu junačku nego li glasove po sebi. U drugom redu hoće se dalje, da ograničena modulacija ovoga glasa većma istakne snažnija mjesta i da pripomogne tome, da se u slušaocu rasplamti oduševlenje ili saučešće sa junaka epske pjesme. Ona jugosloveneka junačka pjesma vrlo nas opominje na muziku uobičajenu na svemu istoku s rečitativnim pjevanjem i monotono-ritmičkom pratnjom; dalje opominje još — kako svojom modulacijom tako i cijelom tradencijom — na staro-jelinsku muziku, barem na karakter, što su ga Platon i Aristotel tražili u muzici. Platon, govoreći o jadikovnim, silovitim i slobodounim glasovnim vrstama (Tonarten), hoće u svojoj državi iz razloga etičkih, političkih da pripusti samo potonje dvije vrste, naime dorsku i frigijsku, a da zabrani jadikovne glasovle vrste. Aristotel, koji dijeli glasovne vrste u takve, koje popravljaju moralnost, pobuđuju radinost i oduševljenje, on ne trpi ni frigijske glasovne vrste, jer ova priliči strastveno uzrujanim pjesmama, a ove smatra isti filosof za opasne. Platon hotijaše da progna iz države i flautu i instrumente sa više žica, i da zadrži samo liru, kitaru i trščanu frulu pastirsku. Po idealu platonovu ritam se također ne bi smio kretati u šarenilu i u svjema mogućim udarnim koracima (Taktschritten), već imadijaše da odgovara „urednom hrabrom žnvotu." Ovijem receptima od prilike odgovara i epska muzika Jugoslovena kako u prostoti glasova, tako i instrumenata njihovih. Možda je to ostavština iliričkih prastanovika, koji bijahu od istoga plemena, kao i prastanovnici Grčke i jevropske Turske. No na sreću Jugosloveni ipak nijesu u svojoj muzici sa svijem očuvali onu zastrašljivu trezvenost, kojom su se grčki filosofi zanosili. Već u gore spomenutoj epskoj muzici pokazuje se ponekad žudnja da se izraze i razbude mekši osjećaji, i ako se ova vrsta pjevanja kako rekosmo, ne podiže do melodije. No jugosloveneka melodija u muzikalan osjehaj provaljuje u lirskoj vokalnoj muzici, u onom naprijed spomenutom pjevanju, kojemu ne treba pratnja gusala, koje se često sluša i u zboru, no koliko mi je poznato samo kano jednoglasan a ne kano višeglasan zbor. Ova potonja vrsta pjevanja kao da se još nije odomaćila u Bosni. Ova lirska muzika — pjesma u kiticama — imade strog udar (takt) i prilično čvrstu melodiju. Tako na pr. glasi jedna stara bosanska pjesma (Ti momo ti djevojko): Dirljivo zvoni ova čežnjivo završena kitica, koja doduše veoma liči jednoj Mendelsonovoj temi (u Sommernachtstraum-y), no koju sam ja u mnogo sporijem tempu nekoliko godina prije okupacije slušao pjevati u zboru pri kuvanju šljiva u Sarajevu: Veoma je melodična i stara poznata pjesma: „Sjedi Mara na čardaku“, koja se na ovaj način pjeva: Napomena u PDF dostupni notni zapisi Ova bi se pjesma mogla sasvijem lijepom harmonijom pratiti. Iz ovijeh raznijeh primjera može se razabrati svojstvena pojava, da pjesma nikad ne završuje s osnovnim glasom, u čijem se glasovnom načinu (Tonart) kreće, t. j. nikad s primom ili oktavom, već kvintom, sekundom ili sekundom. Završetak po tome ne glasi nikad potpuno, te bi zahtjevao većinom glavni akord dominante ili suviše septimen akord na istoj glsanj pratnju; otud vazda ište opetovanje pjesme i nikad ne dolazi do muzikalno povoljnog zaključka. Tako bismo u ovoj lirskoj muzici mogli da nađemo i ako osobenog oslonca na „beskrajnu melodiju" Riharda Vagnera, ele na nigdje još tako zvanu muziku budućnosti, kao što opet s druge strane mogosmo da uporedimo epsku muziku Bosne s antikom muzikom. U ostalom ja ne mogu da rečem, eda li je ova osobena zaključna forma pjesme, koja zvoni više istočno no zapadno, neka naročita svojstvenost bosanske muzike, ili se pojavljuje u slovenskom susjedstvu Bosne. Svakako je pak ovo u svemu veseli lirsko pjevaanje Bošnjaka sasvijem različto od npr.melodičnoj pjavanja Rusa. Najposlije napominjem, da se pjevanje u Bosni naravno i pri molitvi upotrebljuje u to kako u Hrišćana tako i u Muhamedonaca. U hrišćanskom pjevanju pada u oči brz tempo, u kojemu se običio kreće. Religliozna pjesma Muhamedovca ne trpi nivakve instrumentalne pratnje najznačajniji oblik joj je ono rečitativno pjevanje, koje naročito s večera može više da pobudi na molitvu, nego li zvonenje u zvona, koja svagdje ne zvone najbolje. Ovo otegnuto muhamedoveko pjevanje s arapskim tekstom, nije slovensko, već čisto istočno, a u Bosni biće da se možda mrve manje pjeva kroz nos, nego li na dubokom istoku. Tijem smo istaknuli antičk i, slovenski u istočnjački osnov bosanske muzike, čime naravno da nije dovršeno ovo pitanje. Htjedosmo samo da potaknemo druge, da i dalje obrade. Beč, u martu 1889.