Dne 1. maja 1888 god. baš u podne pogje iz Sarajeva malo društvance od sedam osoba u dvoja kola i uputi se pravcem prema Kozijoj cupriji. Društvance ne bijaše samo slika bezazlenih tefericlija, nego ono izazivaše takogjer i pozornost svijeh prolaznika. Premda u sred vremena, u kojem je lov zabranjen, ipak nas je svaki držao pušku sa kuršumom ili onu sa sacmom. Od straga u prvijem kolima bijaše smještena golema pletenka (košara), a u drugijem sjegjahu cak i dva požarnika u potpunoj opremi. Sve to, a suviše još i množina konopaca, pojaseva i t. d. prikazivaše baš cudnovatu sliku. Sada neka štropotaju obadvoja kola za casak prašnim putem, a mi cemo u kratko razložiti citaocu povod toj našoj cudnovatoj ekspediciji. Možda se još sjeca mnogi od onih, koji su u Sarajevu bili u mjesecu septembru 1887. kad no je šuma gorila, na onu prilicno veliku vatru, koja je, u pravcu prema kaštelu krvavo rumenila nebo kroz više veceri; a tko to nije opazio, taj je možda svojim okom kružio sa onog mjesta miljackinog klanca, gdje no se novi put naprema Starom gradu zadnji put savija i uzdiže, da se opet spusti na prema hanu Bulogu, te se je uvjerio, kada su mu se tamo , pokazale one impozantne stijene i onaj strašni klanac, u kom se u Miljacku sastaju potoci Mokranjcica i Paoštica, kako je bilo u ono vrijeme neizmjerno teško približiti se ognjištima vatre, koja se oku pricinjahu tako blizo, a osobito od stražnje strane. Od prilike na istom mjestu rastao sam se 23. marta poslije podne sa svojim prijateljem R. Gesehwindom, šumarem u Palima, sa kojim sam džabe kroz više dana putovao po sniježnim bregovima, da za muzej pribavim rijetkost prvog reda — gnijezdo crne kreje (kreštelice, sojke). No za to smo ipak sakupili množinu drugih prirodnina, a bilo je i puno opažanja, koja se ticu osobito gradnje gnijezda bjeloglavog lešinara. Samo nekoliko minuta kasnije slucajno spazi Geschwind na jednoj stijeni gnijezdo orla zlatana, baš u casu kada se je hotjela jedna od starih ovih ptica zviždecim lijetom u gnijezdo spustiti; ali se ipak opet odmah pod oblake digla. Od tog vremena posjecivano je to mjesto cešce, jer je g. Geschwind hotio da to skoro nacinjeno gnijezdo ove krasne ptice pribavi zem. muzeju, pa ga je za to, što sam, a što opet bud koji lugar nadzirao. Bilo s razloga, što su takova uznemirivanja postala orlu neprijatna, bilo opet, što su sada upozoreni pastiri više pazili na tog kradljivca njihovih janjaca, više, nego što mu je moglo goditi — ili bilo kako mu drago — ali gnijezdo ostade pusto. Opis gnijezda, kao i njegov položaj dovoljan je bio, da od svoje strane sve ucinim, pa da taj kraljevski prijesto, onako, kako je sagragjen, prenesem u zem. muzej. Eto, u tu svrhu digla se 1. maja prije opisana ekspedicija, za koju nam ljubazni zapovjednik požarnicke cete g. Huršid, dobrostivo dao dva od svojih najboljih momaka. 6 U Palima prenocismo, a 2. maja ranim jutrom, vesela srca stigosmo preko Crkvišta na Orlovac, kojemu se na najvišem vrhu nalazilo gnijezdo. Stijena, na kojoj je gnijezdo ležalo, jest Da gornjem kraju prilicno uzane prodrtine i poprijecno je 80 metara visoka. Kuko je okrenuta naprema jugoistoku, to su je dobro zagrijale jake zrake prije poldnevnog sunca vec i u to rano godišnje doba. D okolo stoje vrlo na rijetko nagorene crne smrce, koje su svojom vlastitom žilavošcu i uz prkos svoj množini smole ipak sretno preživjele više-dnevnu vatru. Osim nekoliko pastira i mnogobrojnih lovaca rijetko tko obigje ove slikovite partije stijena, a to s razloga, što je od Sarajeva pristup preko Starog grada vrlo težak i u opce može samo ljeti dobar gorštak tamo doci. Sa nekim strahom stajasmo svi s ovu stranu prodrtine i gledasmo u gnijezdo, koje baš napramno ležaše i promišljavasmo, kako bi bilo najbolje posao otpoceti. Srecom raste na gornjoj strani stijene nekoliko vrlo starih crnih smrca, koje bijahu dosta jake, da drže onog, koji bi morao oko njih opasati konopac. Od tog mjesta samo par metara dublje, naigjemo na pukotinu, koja se u koso gubi i okoncava se izdubinom, u kojoj je na drugom kamenu stijene gnijezdo sagragjeno bilo. U svemu trebalo se kakovih 15 metara po užetu spustiti. Sada smo se brzo primili posla. Slikar Arndt i ja stadosmo s ovu stranu strmine; on, da odmah sam skicira svaki pokret i položaj gnijezda a ja, da dovikujem zapovijesti onog, koji na konopcu visi, ljudima, koji gore rade; jer odozdo gore ne mogaše se neposredno razumjeti niti jedna rijec. Megjutim konopci su bili odmotani, a prijatelj Oeschwind bio je prvi, koji se, razgledavši još jednom uzao na kuki pojasa, bez svakog otezanja zaputio na put kroz zrak. Na konopcu držao ga je preparator Zelebor i oba požarnika. Iza nekoliko strašnih minuta, za koje je vrijeme polagano dolje puzio i istodobno se o pukotinu lijevo otiskivao, docepao se gnijezda. „Pusti konopac za pet metara!" — glasila je komanda. Sada dogje red na mog lovca, štajerskog šumara Alojsa Wutte, koji je osim putovanja imao još i tu zadacu, da sobom na legjima ponese golemu pletenku (korpu), u koju ce se gnijezdo smjestiti. Sa nešto muke pogje i to za rukom i tek sada otpoce brižna radnja njih obojice, koji se uspeše na malen prostor stijene. Taj rad pricini se opasnim, a još strahovitijim, kada je svaki svoj konopac odvezao, da se može što slobodnije kretati. Nesvjestice se ne bojaše ni jedan. Sa velikom mukom podvališe gnijezdo tek onda, kada su ga sa sjekirom i testerom riješili triju, kao ruka debelih i nevjerovatno žilavih jasenica. Po tom su ga legjima sa stijene lagano krenuli, a sa dobacenim konopcem toliko uzdigli, da su ipak mogli poslije nekoliko uzaludnih pokušaja, turiti pletenku ispod njega. Kada su ga dobro uvezali, onda je otpoceo tek najteži posao. 0 jednom konopcu visjelo je gnijezdo u korpi, a o drugom prijatelj Geschwind, koji je onim konopcem neprestano upravljao i od izbocina stijene odupirao. Taj strašni prizor trajao je skoro cetvrt sata; no za to je stajala pletenka sa gnijezdom na okrajku stijene dobro sacuvana. Megjutim je Wutte ostao bez kono