IZJAVA - punim nazivom: Izjava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o položaju hrvatskoga jezika. Donesena je na sjednici Predsjedništva HAZU u Zagrebu, 23. veljace 2005. Izjavom se izjavljuje: "Hrvatski je književni i/ili standardni jezik jedan i jedinstven. Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u Bosni i Hercegovini (to naravno vrijedi i za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori) nemaju drugog jezika." JEDNOST I JEDINSTVENOST - nepobitne znacajke hrvatskoga jezika, verificirane i spomenutom Izjavom HAZU. Ali ako je hrvatski jezik jedan i jedinstven, zbog cega se u njegovu nazivu opet koristi ono shizofreno i/ili? Ako više ne moramo govoriti hrvatskosrpski ili srpskohrvatski (kako se vec službeno zvao prvi materinski jezik na kojem sam školovan), a ni hrvatski ili srpski (kako je opet službeno preimenovan materinski na kojem su me nastavili školovati), kome je stalo do toga da nas i na putovima jezicne samostalnosti i suverenosti prati to prokleto i/ili? Zar je osnovno svojstvo jednoga i jedinstvenoga hrvatskog jezika iskazivo latinskom sentencom "Aut aut aut nihil."? Ili jezik nad kojim se iživljavaju etatisti i ne može završiti nigdje osim u et/autizmu? PODNATPIS - posljednja rijec jezicne shizofrenije u Hrvata, otkrivena nedavno na omotnici jednoga DVD-a. Ova bi novosklepanica, ako niste razumjeli otprve, u svakodnevnoj upotrebi trebala zamijeniti nehrvatsku rijec titl. Treba li sumnjati da ce nam tvorbeno nacelo na kojemu je iznikla ova predivna rijec, u skoroj buducnosti podariti i podnatporucnika i podnadbiskupa i nadpotpalublje... SLOBODA GOVORA - u Hrvatskoj je zajamcena Ustavom i istodobno ogranicena nastavom hrvatskoga jezika. Izvan naziva jezika, u hrvatskome se ne dopušta nikakvo i/ili. Na planu naziva jezika, hrvatske se slobode šire i izvan granica Republike Hrvatske. Hrvatski akademici se u Izjavi zalažu za to da se Hrvati u Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Crnoj Gori slobodno služe istim onim jezikom kojim se koriste i Hrvati u Hrvatskoj. Po naputcima svojih jezikoslovaca, Hrvati u Hrvatskoj govore sa ciljem da ne kažu ništa pogrešno ili neispravno, pa makar ne kazali ništa pod milim Bogom. Sloboda izražavanja hrvatskim jezikom definirana je devedesetih godina XX. stoljeca u naputku: "Govori što god hoceš, samo šuti!" SPOMENICNOST - izraz posebnosti i pogrebnosti hrvatskoga jezika, na kojemu se može vrlo rjecito šutjeti upravo zato što on, promatran optikom dobroga dijela hrvatskih jezikoslovaca, i ne spada u žive jezike. "Hrvatski jezik najvažniji je spomenik cjelokupne hrvatske kulturne baštine, mi drugoga jezika nemamo, izgubimo li ga, izgubili smo sebe", kazao je u povodu donošenja Izjave HAZU akademik Petar Šimunovic, tajnik Razreda za filološke znanosti. ZAŠTITA - buduci da je hrvatski jezik spomenik a buduci da spomenike treba zaštititi, u posljednjih je desetak godina citav niz represivno-zaštitnih rješenja, od šestomjesecne zatvorske kazne za "odgovornu osobu u krugovalnoj ili dalekovidnickoj postaji u kojoj se rabi nehrvatski 'medunarodno-hrvatski jezik'", što je predlagao saborski zastupnik Vice Vukojevic, do trogodišnje robije za onoga tko "u pisanom tekstu velicine jednog autorskog arka uporabi više od pet srpskih rijeci ili drugih tudica neprevedenih na hrvatski jezik", za što se zalagao viši strucni savjetnik u Ministarstvu pravosuda Ivica Kramaric. TUÐICE - rijeci kojima je hrvatski jezik sudbinski odreden, jer je društveno prihvatljivom govorniku hrvatskoga jezika neophodno znati kako se što na hrvatskom ne kaže, dok s druge strane uopce ne mora znati kako se na tom jeziku išta kaže. Godine 1995. Hrvatskom je saboru upucen prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u cijoj se preambuli narice nad "izrazito slabim postojecim stanjem hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj" jer se u njemu nakon desetljeca "nametljivog i drskog posrbljivanja u drugoj Jugoslaviji" nakotilo "oko 30 tisuca tudih rijeci nametnutih putem srpskoga jezika". U istoj preambuli citamo: "U neovisnoj Republici Hrvatskoj dozrele su mogucnosti vratiti cast i dostojanstvo hrvatskom jeziku, a s njime zapravo i hrvatskom narodu. Ponajprije mora ga se osloboditi debelih nanosa i mnoštva suvišnih tudica, koje su i bez utjecaja srpskoga jezika (koji je manje-više sastavljen od nesrpskih rijeci) ušle iz engleskoga, francuskoga, njemackoga i drugih jezika." SRBIZMI - rijeci kojih u hrvatskom jeziku ima 30 tisuca previše, a u srpskom - buduci je manje-više satvoren od samih nesrbizama - nikada dovoljno. Stoga su se hrvatski lingvisti-distingvisti poput Mate Šimundica i Vladimira Brodnjaka bacili na izmišljanje srpskih rijeci. Iz razlikovnih smo rjecnika naucili da nam dobronedošli Srbin više ne mora hrvatski izostati kad vec može cisto srpski izostanuti. Naravno, ne zato što bi nam bio nepodnošljiv, nego zato što je i samome sebi nepodnosan. RAZLIKOVNOST - hrvatski se jezikoslovci žale da, razlikovnim rjecnicima unatoc, Hrvati nailaze na poteškoce pri ucenju stranoga srpskog jezika i da su one uzrokovane "nedostatkom jasnih pokazatelja razlicitosti". Stoga HAZU izjavljuje: "Samo ako se pojmovno jasno razlikuje hrvatski jezik kao poseban književni i standardni jezik, moci ce se raditi na njegovu ucenju i širenju." Zbog cega se plemenita težnja hrvatskih jezikoslovaca da nam jezik ne slici ni na što ne bi iskazala i u njegovu nazivu? Zašto se službeno ne proglasi "hrvatski razliciti i/ili nicemu slicni jezik"? BABIC, STJEPAN - hrvatski jezikoslovac, akademik i jedan od potpisnika Izjave HAZU. Svojevremeno pisao program za ukidanje srpsko-hrvatskih jezicnih razlika. Puno godina poslije zatražio da se Put svile preimenuje u svileni put, jer nas "Srbi na tome svilenome putu nece moci slijediti pa cemo imati jednu kategorijalnu razliku više". Ova ce akademikova inicijativa u lingvistici ostati upamcena pod nazivom "svilanje kursu". BROZOVIC, DALIBOR - hrvatski jezikoslovac i jedan od potpisnika Izjave HAZU. Anglistiku zadužio rijecju "novoštokavian". Tvrdio da je "hrvatsko