U težackim kucama, gdje nema soba ni peci, nego vatra na ognjištu od velikih naslaganih klada tinja, ne spava se mnogo, nego se za dugih zimnih noci sjedi i razgovara, cak do pola noci, Mladež pokraj naložene vatre ili se igra kapa ili drugih kakvih igara, a žene predu i rade svoje ženske poslove; sredovjecni i stari ljudi pricaju jedan drugome o starome vaktu i zemanu i uopce o starinskijem stvarima. U takim kucama i na takim sijelima cesto puta cuceš, da se uzmu u pretres i onakve stvari, koje bi mogle koristiti ljudima, štono se sa naukom bave. U takvim dakle društvima i na takim sijelima pribilježio sam evo i ja najviše ovo, što hocu ovdje javnosti da predam, iz cega bi mogli možda takvi nauceni ljudi naci po koje zrnce, koje bi koristilo nauci i prošlosti našoj bosanskoj. Planina, ili upravo brdo ovo, o kome hocu da govorim, nalazi se na jugoistocnoj strani od grada Bišca, a udaljeno je od istoga dva puna konjicka sata hoda. Ko bi god prvi put došao u Bihac, bilo to bihacko-petrovackom ili bihacko-krupskom cestom, pa izišao na tako zvana Grabeška brda (Prijevor), ili na novi ripacki klanac, te slucajno bacio ocima na lijevu stranu jugu, zaustavio bi mu se sigurno pogled na jednom uzvišenom brdu, koje kao neka prirodna pi-ramida k nebu svoj zaoštreni vrh ponosno uzdiže. Pricaju, da se to brdo u staro vrijeme zvalo: „Oštri vrh", a danas ga svijet Ljutoc (Ljuti vrh) nazivlje. Otkud se je Oštri vrh promijenio u rijec Ljutoc, vidjecemo malo po-slije, ali cu sada samo napomenuti, da bi mu prvašnje ime njegovo prilicilo samo onijem gledaocima, koji ga sa sjeverne strane posmatraju, pošto Ljutoc ne izgleda sa južne strane onako zaoštren a ni velicanstven, kao sa sjeverne. Da je priroda Ljutoc iz onoga ravnoga dijela zemlje, t. j. iz one nizine, na koji uzvišeniji predjel metnula, onda bi on bio jedan od na]velicanstvenijih i najponosnijih vrhova bosanskih. Sjeverna strana njegova sasvim je otvorena, te je ona, kao što rekoh, mnogo ljepša za oko covjecije, nego one druge tri strane, koje su dijelom zaklonjene, a dijelom svezane' s drugijem brdima. Kad bismo dakle prošli sa one strane Ljutoca, t. j. sa južne, pa ga poceli posmatrati, onda on nije tako lnjep i ponosit, jer mu je ta strana sama gola strma litica, koja je stotinama aršina visoka, a tako strma, da bi sami krstaš orao imao posla, dok na nju izace. Tu stranu zove narod „Sokolovacom," jer se u njoj u staro vrijeme sokolova nalazilo. Kažu, da ih se i danas može tu vidjeti, ali vrlo rijetko, jer narod vje-ruje, da se i sokolovi legu i vidaju samo ondje, gdje je narod cist i nepokvaren. Mehmed-paša Rustanbegovic, prozvani Bišcevic, koji je u neko vrijeme kao neogranicen vladar Bihacem i okolinom bihackom vladao, vadio je i lovio iz te Sokolovace sokolove, te ih pripitomljavao i nosio u Sarajevo na poklon vezirima bosanskijem. Ljudi su se morali po konošgama i na usukanim gužvama u ovecem sepetu spuštati, te sokolove ili njihova jaja po dupljama tražiti, ne pazeci na najvece opasnosti, koje su im pri takvom lovu prijetile. Da bi se sacuvali, da ih te opake tice ne bi napastovale, mecali su na glavu bakrene kotlove (bakrace), da im glava zdrava ostane. Na pitanje moje, kako su se smjeli u taku veliku i strašnu provaliju spuštati na slabim gužvama, rece mi jedan starac: „E moj sinko! nije se tu onda pitalo, da li ce glava zdrava ostati, nego se to moralo, pa da bi odmah sav u pepeo otišao. Kada bi izvadili," — veli — „koga sokola ili sokolica, što bi se vrlo rijetko desilo, onda smo dobivali bakšiš od 10 do 50 groša, a koji ne izvadi, ne bi dobio ništa. Bilo je slucajeva, da bi nekada dobivao gdjekoji i po koji degenek, ako se pri spuštanju strašljivim pokaže." Uz istocnu stranu Ljutoca nalazi se kao neki planinski kotao, koji je sa sviju strana gorskijem vijencem ogracen, samo sa jedne, t. j. sa sjeverne strane, ima uska žljeba, kroz koju tece oveci potok, a pokraj potoka s desne strane kamenoviti konjski puteljak, kroz koji se teškom mukom stanovnici i drvena kola progone. U tom zaokruženom gorskom kotlu ima danas šest kuca pravoslavnvjeh, kojima je zemlja vrlo plodna, a i stokom su dosta imucni. To njihovo malo i osamljeno seoce zove se Mali Racic za razliku od Velikog Racica, kome ono i pripada. Malo je mjesta, kojima je priroda dala sve ono, što težaku najviše potrebuje, kao što je dala tom malom i osamljenom seocetu. Zdrav planinski vazduh, lijep gorski predjeo, dobra zemlja, cista i zdrava voda, drva, mlin, paša za blago, sve je to maloracicanima — štono reku pred kucom. U Malom Racicu, prica se, da je bio srpsko-pravoslavni manastir. 0 tom manastiru nema danas nikakvih znakova ni ostataka, ali ima mjesto, -gdje se po pricanju manastir nalazio. Na potoku ima takocer mjesto, koje se zove „ Kalu cersko mlinište," te ga narod i dan danas kao neku svetinju cuva i poštuje. Prica se, kako su na taj manastir udarili neki hajduci, da ga porobe i opljackaju. No kaluderi i njihov starješina bijahu ljudi rjeciti i vješti u govoru, te im predstave strašne muke i nevolje grješnika na onome svijetu. Rjecitost kaluderska omekša okorjelo srce hajducko, te se oni pokaju za svoje grijehove, pa ne samo da manaotir na miru ostaviše, nego se još ispovjediše i obecaše, da ce ostati kao poslužitelji manastirski. Što rekoše, zaista i svjerovaše, jer se svi poslije nekoga vremena iskaluderiše a i njihov haram-baša postade, kažu, poslije vrlo velik pobornik vjere Hristove, te ga za starješinu i u manastiru izabraše, gdje se sve do smrti svoje ka]ao za svoja rdava djela. Padom Bosne i ulaskom Osmanlija u ove zemlje, prebjegoše kaluderi iz toga manastira u neki manastir dalmatinski, a njihov sagorješe osmanlijske cete. Tako od toga manastira ne ostade ništa, nego samo golo pricanje. Misli se, da je ovaj manastir u Malom Racicu ona Pavlica crkva, koja se u srpskim narodnim pjesmama „ispod Jadovnika" spominje, jer i Ljutoc spada u hrpu onijeh brda, koja su sa Jadovnikom ili Jadovikom svezana, ili, pravo reci, on je ogranak ili panoga od planine Jadovnika. Ova