U vrlo lijepom romantickom kraju pod planinom Stoborjem leži malo selo Olovo sa 60 kuca muhamedanskih, gotovo kao da se utislo megju visoke planine, pa samotno leži na jednoj visokoj ostrmini ogromne pecine. Pod njim se grle Bioštica i Stupcanica, dva potoka, koji su otuda dalje poznati pod imenom Kriva ja. Jedan potok tece uskom, prijaznom dolinom, a drugi sebi probija put kroz visoke pecine. Na tim pecinama ima starih razvalina, koje narod isto tako kao i same pecine zove Gradine. S ote je strane kraj pust i go, drugi je pak kraj brežuljast, zelen, ubav i plodan. U selu ima jedna stara drvena džamija, koja je bez sumnje vrlo stara, jer je vec god. 1626. spominje Atanasije Georgiceo (Gjorgjic?) u svom izvještaju, pisanom iste godine caru Ferdinandu II. Ona je jednostavna, a munara joj je prosta i niska. Nema na njoj nakita, osim što se na vanjskim prozorima vidi drvena rezbarija. Tako su ukrašeni i unutrašnji prozori na njoj, što su u džamijskom predvorju. II. U srednjem vijeku bilo je Olovo (Olovac) poznato kao znameniti majdan, koji je po svojim proizvodima bio u živoj trgovackoj svezi osobito s Italijom. Prvi se put spominje varoš Olovo u jednom starom spomeniku od god. 1382. 2) Tu se zove „Plumbum", a god. 1415. „citta de Piombo", Vidi se dakle, da je varoš dobila ime od olovnih rudnika ili majdana. D okolini se olovskoj još i danas nalaze tragovi tih starih majdana, koji su u XIV. i XV. stoljecu bili vrlo znameniti, te se još i u XVI. stoljecu živo radilo u njima. Poviš ravnine Crkvenice vide se od prilike na 1,5 kilometra dužine zidani ostaci nekog vodovoda, kojim je dolazila voda, što je trebala za ispiranje rude. Na 1 kilometar od Olova i od toga vodovoda poznaju se tragovi „molina" (mjesto, gdje se ispirala ruda) i „samokovi", kako ih narod i danas zove. Još je bilo u ono doba olovnih rudnika i kod Kamenskog na Krivaji, a i kod Duboštice (Teopustica). U tim se majdanima vadila sila olova, koje se ponajviše sve po 300 tovara gonilo do ušca Neretve i dalje u Dubrovnik, te su se tu njime pokrivale crkve i palace, ili se ukrcavalo, te vozilo u Mljetke i na Siciliju. Glavna cesta, kojom je olovo odlazilo na pazare, išla je preko Sutjeske, Visokog kroz lepenicku dolinu i preko Ivan - planine. Druga je išla na grad Borac, u kojem su stanovali potonji gospodari olovnih majdana, te se tu odvaja na Srebrenicu i Rudnik. Olovo, što se vadilo u olovskim majdanima zvalo se, „plumbum dulce" za razliku od srebrenickog olova, koje se zvalo „plumbum durum" (tvrdo ili žilavo olovo) valjda rad toga, što je sadržavalo dosta srebra, te je otud bilo tvrgje, nego olovo iz Olova. D prva vremena bijahu bosanski kraljevi gospodari tih majdana, kao što i sviju majdana bosanskih; tek kasnije dobiše ih privatni ljudi koje na dar, koje opet na prodaji, te su valjda za to nešto placali državi, Još god. 1398. bijaše u Olovu kraljevska gjumrukhana, ali vec g. 1415; bijaše Pavao Eadenovic, sin Radina Jablanica, od kojega je izišla u bosanskoj istoriji poznata porodica Pa vio vica, gospodar županije boracke (comi-tatus Berež), u koju se megju ostalim brojila i tvrgjava Borac kao glavno sjedište, za tim znatno trgovište Praca i Olovo sa svojim majdanima. Ti su gospodari od to doba uzimali prihode od gjumruka. Dok je Olovo još bilo u kraljevskim rukama, mora da se nije baš racijonalno vadila ruda i mora da je se nije puno vadilo, jer drukcije ne bi privatni ljudi onako lako dobivali tih majdana kao i mnogih drugih, te ih država ne bi predala samo onako bez odštete privatnim posjednicima, kojima je suviše davala još i neke povlasti. Tek od onda, kako suše doselili Sasi najprije preko Ugarske, a poslije iz Erdelja, izigjoše ti majdani na veci glas, pa je tako i Olovo bilo na najvecem glasu u XV. stoljecu. Ti Sasi, koje je narod zvao „purgari", a Dubrovcani „borglfesani", naseliše se po nizinama oko majdana. Kad se krene sa stare ceste, koja ide duž vodovoda, u Dolove, nalaze se mnogi ostanci, po kojima se može suditi, da je u tom plodnom kraju negda bila velika naseobina, jer se na svaki korak nalaze tragovi nekadašnje kulture. Osim tih radnika, koji se u starim spomenicima zovu „rupnici" ili po talijanski „vaoturchi", bila je još uza svaki majdan naseobina, i to Dubrovcana, Špljecana, Korculana i Zadrana, koji su ili radili u majdanima, ili su pak prodavali svake ruke živež. Blizu tih majdana otvoriše svoje „bothege", a nedaleko od njih bila je „platea publica", biva pazar, gdje su u jednu ruku prodavali svoju robu, a u drugu ruku slagali i ostavljali rudu. Blizu današnjeg sela Donji Bakici ima jedno mjesto, koje narod i dan danas zove „Varošište", a do njega ravnica, koju zovu „Trgovište", te nema sumnje, da je tu bila takva „platea publica". Narod i danas prica,' da su na taj pazar dolazili trgovci iz svih krajeva svijeta, a nedaleko otalen kažu, da ima „kupalište", ili banja. U novije doba nagjoše ondje vruca vrela. Domaci svijet nije baš puno mario za te majdandžije i tako je, kako su se množile naseobine, sve više prevlagjivao latinski karakter. To se još vidi i otuda, što je blizu nekadašnjih majdana svuda pretežniji katolicki živalj. Dalmatinci bili su i cinovnici kod gjumruka (doganieri gabellotti), a samo vrhovni glavar tih naseobina bio je jedan od domacih ljudi. Zvao se vojvoda, te je stanovao u gradu, koji je obicno nadvisivao svu okolinu. Kod Olova se na pecini, na koju se naslonilo selo, još i dan dani vide ostanci takvih „Slavnih dvora", kako su zvali te gradove ili tvrgjavice u stara vremena. Olovske vojvode bili su Pavlovici sami, ili pak njihovi namjesnici, koji su stanovali u Olovu, dok je vec Pavao Radinovic najradije stanovao u svom gradu Borcu (Borac, Borce kod Vlasenice). Pavao bijaše uz Hrvoja Vukcica i Sandalja Hranica najznamenitiji velikaš bosanski, te je proveo svoju mladost na dvoru kralja Tvrtka. Kako bijaše silan, i sam kralj Stjepan Ostoja uze njegovu rogjakinju, ne bi li se tako mogao pouzdati u njegovu pomoc. Dne 23. augusta 1415. poginu Pavao, optužen kralju Ostoji zbog nevjere, i