Ako razmotrimo slovjenska pisma, valja nam dvije vrste razlikovati. Jedno je glagolica, koja je postala posve samostalno iz naroda. Ona je originalni izum naroda, iz koga je neposredno nikla. Njoj nema analogije, kojom bi joj se mogao pouzdano protumaciti postanak, pa za to i nema sumnje, da je glagolica slovjensko, a ja bih rekao i jedino slovjensko pismo. Ta glagolica, u koje je svako pojedino slovo rekao bih umjetno sastavljeno od više dekorativnih elemenata, bila je prikladna za spise, koji su se imali pomnjivo izraditi, za natpise, koji su uz svoju epigrafsku tendenciju imali i slikovitu; ali cim se je to pismo imalo upotrebiti u obicnom životu, u svagdašnjoj praksi, pokazaše se njegovi nedostaci. Ako i odgovara svim umjetnickim zahtjevima, što se stavljaju jednome pismu, ne odgovara ma ni jednom prakticnom, pak bilo to lapidarno pismo na kamenom ili slikanom spomeniku bez prigovora, u kurzivnoj formi, — a ta je prakticna strana u pisma, — ne da se ni zamisliti. Tu je imala; doskociti cirilica, uz koju se je u Bosni uporedo razvila bosancica. i Ni jedno ni drago pismo nije originalno, vec su oba istoga korijena — grckoga, odakle primiše neke znakove nepromijenjene, a druge prilagodiše naravi zvukova slovjenskih jezika. Grckog su porijekla osobito lapidarna slova, pa za to je naravno, da se lapidarna bosancica od lapidarne cirilice u glavnom ne razlikuje. Razlika, koja se može naci, lokalna je, jedno pismo razvijalo se na istoku Balkana, drugo na zapadu; sam razvitak bio je samostalan, pa je tako razumljivo, da su se oblici za pojedine znakove, makar istoga korijena, drugacije tu, a drugacije tamo razvili. Tek u kurzivnom pismu nastaje glavna razlika, a razlog joj je taj, što se kurzivna cirilica udaljuje od svog grckog vrela, te je poprimila mnoge elemente iz latinice, docim je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organicki razvilo. Razlika ta ustalila se osobito onim trenom, kada je cirilica sebi stvorila literaturu, koja je pojedinim slovima utvrdila oblik, tako da se ne mogu više samovoljno mijenjati, kada je cirilica postala književnim pismom, a bosancica ostala što je i bila — skroz narodno pismo, bez literature, rekao bih samo za domacu potrebu naroda. Njen oblik prilagogjuje se individualnosti pojedinca, pa se za to ne samo sve više razvija, vec i mijenja, a mijenjace se tako dugo dok je ne istisne drugo pismo... Da li ce je zamijeniti cirilica ili latinica, o tome neka Bog sudi, ali stalno je, da ce bosancica propasti. Danas ima još malo ljudi, koji je znadu, a za desetak, dvadeset godina bice to pismo zagonetka, koju ce mnogi epigrafik uzalud kušati da odgonetne. Pojedina su slova uslijed dosadanjeg razvitka u današnjoj bosancici postala tako komplicirana, da ih je mucno razabrati, pa tu možemo zamijetiti zanimivu pojavu: kao što je glagolica, skroz individualno narodno pismo, bila nezgodna za vecu literaturu, tako je i bosancica, razvijajuci se u samom narodu, postala pismom, skroz nesposobnim za opcenitije upotrebljavanje. U ovom pregledu naveo sam najglavnije znakove lapidarnog pisma bosanskog i njihove varijante, i to u pojedinim fazama od XIV. do pod konac XV. vijeka — za doba cvjetanja bosanske epi grafike. Poredani su po cirilskoj azbuci uz grcka pismena, pa je vec na prvi pogled opaziti, da je i cirilica i bosancica postala od grckog pisma. Vecina slova prešla su i u formi i u znacenju zaklasickog doba nepromijenjena u slavjensku azbuku. Amo idu slova Znak za glas a nastao je u formi a od uncijalnog, docim je uncijalno e tek u vizantinsko doba prešlo u grcki alfabet. Uz te znakove prešli su iz grckoga u slovjensko pismo neki znakovi, ali ne više u onome znacenju, u kome su se upotrebljavali u klasicnom pismu, vec za zvukove, koji su odgovarali fonetickom izgovoru tih slova u vrijeme, kada je slovjensko pismo nastalo. Tu se pocimlje cirilica a i bosancica, ako ne oblikom, a to izgovorom razlikovati od latinice. Amo ide prije svega slovo K, koje se vec za prvih vijekova poslije Isusa izgovaralo foneticki kao v, a ne kao latinsko B, te slovo , koje se u kasnijoj grštini nije više izgovaralo kao otegnuto e, vec kao i, a u tom znacenju ih upotrebljuje i današnja cirilica. Za glas „u" nalazimo u prvo doba u cirilici i bosancici *) iste znakove, kao i u grckom OY (ou), ali doskora zamijenilo ih je jednostavnije c£. Slovo je c latinsko, a prešlo je odatle u grcko pismo, zamijenivši staro 2, pa tako vrijedi i u slovjenskom u promijenjenom znacenju za naše s. Uz te znakove valjalo je za pojedine slovjenske glasove, koji sn bili razliciti od grckih, naci nove, a ta slova jesu: , te za samoglasnike Od tih znakova prešli su nekoji iz glagolice , pridržavši isti oblik, a drugi su razlicni, te su na novo postali. Svi ti znakovi, koji su u staroslovjenskoj cirilici odgovarali posebnim glasovima, održali su se u ruskoj i crkvenoj cirilici do danas; makar se mnogim od njih u govora izgubio prvotni glas, a u srpskoj (gragjanskoj) cirilici održali su se do nedavno. Bosancica nepoznaje polovice tih znakova ni u starim natpisima ni u novijem pismu, pa vec se jedna bitna razlika izmegju nje i cirilice sastoji u lome, što joj azbuka ima mnogo manje znakova. A nema u bosanskom pismu nikako. Glas lb izražava se u bosanskim natpisima na dva nacina: ako je •sastavljen od zvukova dj, piše se u samo etimološkoj formi HA ili samo mjesto dogje [etimol. do — ide, dojde, dode) ili ako sam glas Tb leži u korijenu, zamjenjuje se sa ti, koje se izgovara kao ,,gj"Slovu (dž) u narodnom jeziku nema adekvatna zvuka, tek dolaskom Turaka nalazimo taj zvuk (dženet, feredža itd.), za koji u pismu nema posebna znaka. Glas ip (šc ili št) narodnom je izgovoru nepoznat, a cuceš ga samo blizu crkve i od ljudi crkovnjaka, koji jesu ili se nadaju postati crkvenim starješinama. Ovi izgovaraju doduše „svjašcenik", ali i „roždenije". Napokon nema bosancica ni nazala ni labiala /b, koje je novija cirilica usvojila, vec za te zvukove piše dosljedno H i A. U nekim mlagjim rukopisima opisuje se t