„Zaklela se kaduna Fatima: Da ce gradit' sabat u Mostaru, Da se cuje po svemu Mostaru, Po Mostaru i oko Mostara, — I još da ce džamiju sagradit' Baš na sr'jedi šeherli-Mostara, Da je takih i u cara malo. Sto je rek a, to je ucinila: Sagradila saliat u Mostara I džamiju na sr'jedi Mostara. To se cudo i do cara culo".1) Prije nego što cu poci god. 1887. u Sarajevo, da ondje pohadjam preparandiju, naumili jedne kiševite veceri otici do ovdašnjeg vrlo zaslužnog ucitelja onoga vremena, g. Emila Woske, koga i sada Mostarci, inace tankocutni kritici, hvale i uzvisuju radi njegova energicna zauzimanja za napredak , škole i prosvjete, da ga nešto upitam za savjet. Te noci bio je pravi karamluk (veliki mrak). Prsta pred sobom nijesi mogao vidjeti, bilo je tamam, kao u rogu. Nijesam vala, da rekneš bio udaljen ni trideset koracaja od škole, gdje je receni gospodin u isto vrijeme stanovao kao upravitelj, kad al na jedan put obasu me tolika svjetlost, Allah bir (Bog je jedan) mišljah, ostadoh slijep. Nijesam se od toga straha još bio ni oporavio, kad — majka ti žalosna — puce negdje grom u blizini, kano ti božije vrijeme. D onom strahu i zabuni pokupih se brže bolje i odjurih kuci ko šilo i ne otišavši te veceri do gosp. upravitelja. Sjutradan zborilo se vec po Mostaru megju prostom svjetinom, kako je puklo vrijeme (grom) u Karagjoz-begovu džamiju, te joj odvalilo alem (onaj šil;ak na vrh munare) i kako je bio šejtan (gjavo) na alemu, pa se Bogu rugao, za to da je i grom pukao. Vec tada napisao sam bio ovu crticu, u nakani elbet (ako Bog da) da je, kad li, tad li štampam, i u opce napisah sve, što sam cuo u narodu pripovijedati o postanku ovog zaista arhitektonskog urnek-(remek) djela t j. o postanku ove velebne džamije. 0 njoj se razlicno pripovijeda. Kršcani drukcije, hrišcani drukcije, a turei drukcije. 2) Kršcani kažu, da je tu bila nekoc crkva, pa kad je Bosna fet ucinjena (zauzeta od Turaka), onda su oni od nje napravili džamiju, a od zvonika munaru. Kad su oni orili (rušili) crkvu, u jedan cas poleti slika sv. Mihovila arkangjela sa oltara, koji je bio istom posvecen i uleti, kao munja, u jedan dolaf, za kojim se odmah vrata od dolafa zatvore, tako da se više nikad ne mogu otvoriti bez božijeg dopuštenja. Turci su poslije i silom i milom htjeli otvoriti taj dolaf, te su same fratre silili, da oni, pošto je to njihov sveti, otvore taj dolaf. No fratri toga nijesu htjeli uciniti, za to su mnogi i bili skresani na pece (rasjeceni) i preko špilja baceni u Neretvu. I taj dolaf ni dan danas nije otvoren, niti ce se dotle moci otvoriti, dok se opet džamija ne pretvori u crkvu, onda ce istom iz dolafa izici sveti Mihovil. Kad su tako turci razorili crkvu i napravili džamiju, odmah je došao vrag i zavrgao ljuljajku u jednome kubetu, te se ne prestano od dragosti ljulja, što su turci razorili crkvu, a namjestili džamiju. Pa kad je Austrija došla, kažu da je hotijo pobjeci, jer se obojao, da opet ne namjeste kršcani crkvu od džamije. A sad da vidimo, šta pricaju hrišcani. Oni kažu, da je to bila njihova crkva i uza nju veliki manastir, u kojem je bilo sila kalugjera i da su sve te kalugjere i starca igumana turci rasjekli na crkovnim vratima. Pošto se je svaku noc nešto u gluho doba prikazivalo u manastiru, to ga turci iz temelja razvale, a od crkve naprave džamiju. No svega toga turci ne poznaju. Oni vele, da je i sahat kulu i ovu džamiju sagradila neka Kadun-Patima, a njezina prijateljica, Šarica kaduna, da je sazidala Šarica džamiju na dno Mostara. A znate li, za što je sazidala Kadun-Fatima sahat kulu i Karagjoz-begovu džamiju ? Evo za što. Ona je išla svakome uzungjer (u suporac, u prkos; rijec „uzungjer" i dandanas se cuje, kad ko kome stane ici u suporac, te mu se uvijek ona prišije: „kome ti ideš uzungjer?") a bila je plaho bogata. Još i sada sav onaj kraj od Mostara, pa sve do blizu Konjica, neki stariji ljudi zovu „Uzungjerovina" i vele, da se je taj kraj za to prozvao, jer je bio Kadun-Fatimin, koja je uvijek išla svakome uzungjer. Jedan put joj vila kaže, da ce je Bog ašer uciniti (uništiti) za taj njezin grijeh, ako ne namjesti sahat kulu i džamiju. Ona vilu posluša i to obadvoje namjesti, te se je poslije udala za najprvog carskog valiju i dozvala se tobe (popravila). NAPOMENA: U PDF formatu dostupne su fusnote.