Pod ovijem je naslovom izdao dr. Josip Pervolf, rodom Ceh a zvanjem profesor slavenske povijesti pri carskom sveucilištu varšavskom, izvještaj o svom naucnom putovanju po Austro-Ugarskoj godine 1888. Pervolf je posvetio sav svoj naucni rad proucavanju i znanstvenom objašnjenju postanka i razvoja „slavenske ideje" ili tako zvanog „panslavizma" u svijem prilikama politicnog i kulturnog života pojedinih slavenskih naroda. Plodove svojih studija oko toga pitanja iznio je u mnogim raspravama, naj-, prije na ceškom, a kasnije na ruskom jeziku. Dvije od tijeh rasprava preve- I dene su i u našu literaturu, na ime „Slovenski sviet" trudom Fr. Backoga i „Istocno pitanje" od Vaše Bratelja (ovo potonje u casopisu „Braniku"). A sve zamašne rezultate svoga ogromnog rada poceo je god. 1886. izlagati u svom epohalnom djelu: „Slavjane, ih vzaimnhlja otnošenija i svjazi". Od toga je djela do sad izdao dvije knjige i još misli izdati dvije. D prvoj .knjizi ovoga velikog djela prikazao je Pervolf istoriju Slavena od najstarijih vremena do pod kraj XVIII. vijeka, a u drugoj raspravlja o tome, kako se spoznava plemensko jedinstvo u književnosti pojedinijeh slavenskijeh naroda od najstarijih vremena do kraja XVIII. vijeka. Gragju za svoje studije crpao je Pervolf iz knjiga i rukopisa po raznim bogatijem bibliotekama i arhivima slavenskijem i neslavenskijem. A u izvještaju o svom lanjskom putovanju nabraja nam još neke rukopise i rijetke štampane knjige jugoslavenske, najviše hrvatske, kojih prije nije sam poznavao, a sad ih je potražio i proucio u bibliotekama praškijem, beckijem, za-grebackijem i u ljubljanskoj. Gragjom, što ju je iz tijeh knjiga prikupio, pisac popunjuje, a gdješto i ispravlja ono, o cemu je raspravljao u prve dvije knjige svojih „Slavjana", a upotrebic'e je i za nastavak ovog djela. D citavoj knjižici ima vrlo malo teorije, ali ima za to znacajnijeh izvadaka iz svake knjige, o kojoj je govor; i po tome je upravo Pervolfov „Otceti" vrlo dragocjen, jer je u njemu zastupljena 1. istorija i pravo, 2. filolo-. gija, 3. pojezija i 4. crkveni slovjenski jezik u katolika Hrvata i Srba, te ce svaki, ko se zanima za ove prijedmete a ne može da zaviri u doticne knjige same, naci ovdje znatnijeh primjera i za jezik i za sadržaj knjiga kao što i za metodu, koje se svaki pisac drži u raspravi o svom prijedmetu. U posljednjem poglavlju nabraja Pervolf autore takozvanijeh „šcaveta" i govori o tome, kako su se držale i još se drže crkvene oblasti prema slovjenskoj liturgiji i u kojem se stanju sada nalazi glagolizam u Dalmaciji. U poglavlju o pojeziji navagja pisac neke starije pjesnicke proizvode, koji opjevaju istoricki važne dogagjaje is slavenskog svijeta. Tako neke pjesme o austro - rusko - turskom ratu god. 1788—1792, gdje se najviše proslavljuju Rusi: J. Krmpotica „Pjesma Crnogorcem" i omanje pjesmice iz jednog dubrovackog rukopisa iz 18. vijeka, što se cuva u biblioteci jugoslavenske akademije; Bošnjaka Jurija Gizdelina Radojevica „Skazanje, kako gospodin Bog vazda je providio svojim virnim slugam", gdje pjeva o tome, kako je cesar Leopold oteo Turcima grad Budim-, Zadranina B. Karnarutica „Vazetje Sigeta grada" od godine 1584 (gotovo sto godina starije nego pjesme istog prijedmeta od Nikole Zrinskoga i Pavla Vitezovica) i Ivana Tomka Mar na vica tragedija, „Osmanšcica" u istom prijedmetu, o kom je i Gundu-licev „Osman". Marnavic pripovijeda, da je u službenim poslovima putovao po hrvatskijem i bosanskijem pokrajinama, te je tu cuo a dobrim dijelom i sam vidio žalosne dogagjaje, o kojima hoce da pjeva. D drugom aktu, što nam ga Pervolf predaje iz „Osmanšcice", opisuje Režep (Redžep), biogradski kadija, carigradskom hodži Jusufu državu i narod poljski, a osobito kozake: Turci da su od vajkada živjeli u miru s Po'jacima, ali su sada ovi mir nepravedno razbili, tome su krivi divlji kozaci, koji su „pravi divljaci" te se za to i zovu „kozaci". Kozacima pribraja Redžep i bosansko-senjske Uskoke, gdje kaže: „Tako se Senjani nikoji kazuju, H kim morski Bošnjani cesto uskakuju, Koji z male cete i vojsku sklopiše, Kopnom, morem štete mnoge pociniše, Mnokrat razoriše gradi Baslomanom, Z mora odvodiše gjemije Bnetcanom". Sto nam Pervolf podaje u prvom i dragom odjelu, to su djela o pitanjima etnografsko-povjesnickim, crkveno-politickim, diplomatskim, juridicko-socijalnim i filološkim. D prvoj vrsti navodi se ponajprije kao najstariji jugoslavenski istorik, u kog se javlja misao opce-slavenske istorije, Hvaranin Vincencij e Pribojevic sa svojim govorom, što ga je god 1525. u Hvaru držao i kasnije štampao pod naslavom: „Oratio de origine successibusque Slavorum"; za tijem zagrebacki kanonik Anton Vramec („Kronika vezda znovic zpravljena kratka"), Sibenicanin Fausto Vrancic (Verantius), koji je napisao rasprave o najstarijoj povijesti Slavena na hrvatskom i na latinskom jeziku (prva mu je u „Dietionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum" , a latinska u „Život nikoliko izabranih divic"; Franjo Glavinic, porijeklom Bošnjak a rodom Istranin, koji o tom prijedmetu govori u predgovoru k svom bogoslovnom djelu „Cvit svetih" i opet u „Origine della provincia Bosna Croatia"; na dalje Pavao Kitter-Vitezovic („Kronika aliti spomen vsega svieta vikov"); Andrija Kacic-Miošic, ne samo u „Razgovoru ugodnom", vec i u „Korabljici pisma svetoga", za koju Kacic veli, da je „prinesena . , . . i iz kronikah Pavla Vitezovica u jezik bosanski". Isto tako govore o najstarijoj povijesti slavenskih naroda dva djela nepoznatijeh pisaca: jedno je „Nadodanje glavni dogagjaja Razgovoru ugodnomu", po svoj prilici od slavonskog franjevca Emerika Pavica, a drugo „Poljicki ljetopis", pisan bosanskom cirilicom a nalazi se kao rukopis u biblioteci jugoslavenske akademije. Svi ovi starinari smatraju Slavenima gotovo sve istorijski znamenitije narode evropske i azijske. Lozu im vuku cak od Noja ili lafeta ili barem od vremena vavilonske kule. Za to i zamjenjuju cesto imena pojedinih naroda slavenskih megju sobom i neslavenskijeh sa slavenski