- Iz odlomka koji slijedi ocito je da pripremaš obimniji rukopis o svojim bivšim i pojedinim vjecnim beogradskim prijateljima i kolegama s kojima si živio uzbudljivo razdoblje ne samo srpske nego i jugoslavenske umjetnosti, kako one likovne i filmske, tako i književne. Koga još, osim Živojina Pavlovica, kaniš «oživjeti» i zašto. - Rado bih napravio jednu opširnu memoarsku knjigu, ali me u tome nešto sputava, a da i sam ne znam što. Divim se onima koji umiju pisati memoare, ali za romanopisca to je težak i cesto neuspio posao. U svojoj memoarskoj knjizi Druge obale Nabokov kaže na jednom mjestu: "U hladnoj sobi na rukama beletrista umire Mnemosina." Nekako mi se cini da za memoarsku literaturu nemam kljuc. Ovo što sada radim, na cemu radim, pokušavao sam žanrovski odrediti kao antimemoare, koristeci taj Malrauxov naslov, bolje reci štos, kao neki kljuc koji bi olakšao. Možda cu pod tom natuknicom uspjeti ponešto docarati o uzbudljivim vremenima, ali bez esejistickih pasaža ne bih u tome uspio. Kombiniram memoarsko i esejisticko da bih izbjegao jedan i drugi žanr sam po sebi. Nedavno sam u Feralu u nekoliko nastavaka objavio moje susrete s Andricem, a neki moji prijatelji, pa i citatelji, misle da su to samo ulomci, da toga ima još mnogo. Tako se doimlju ti tekstovi, kao neke skice, jer cjeline nema. Tu ja ništa ne mogu. Cak i kad bih htio i umio opisivati neke vrlo bizarne i ludacke stvari, ja to više ne želim, jer su mnogi od tih sada mrtve duše, a ne bih želio trgovati s dušama. Ono što pišem o mrtvim prijateljima to je samo ono što bih i njima za života mogao reci. A to je za memoarsku knjigu nepotpuno. Primjerice, o Kišu mnoge stvari ne mogu napisati. Bili smo bliski, tajne medu nama nije bilo, intimne smo price povjeravali jedan drugom. Ja o tome ne mogu pisati. Ali kad bih mogao s njim razgovarati, svakako bih ga pitao zašto je u oporuci tražio pokop po pravoslavnom obredu. U jednom tekstu, izaci ce u ovoj tzv. memaorskoj knjizi, ja sam pisao o tom pokopu, pokušavao sam to objasniti, neke sam nepoznate detalje u taj tekst unio, ali sam ga ipak poslao na provjeru Filipu Davidu, on mi je sve te intimne stvari izbacio i rekao mi da ne možemo pisati cak ni o onome što bismo Kišu da je živ mogli reci, pa ako treba i posvadati se s njim. Želim kazati da ce to biti specijalna memoaristika, to su mahom pohvale uz poneku zamjerku. Samo mi je pokatkad, u rijetkim trenucima, draža istina od prijatelja. 2. U tekstu o Žiki Pavlovicu kažeš da ti je posve svejedno što danas rade neki od ljudi s kojima si se prije dvadeset, trideset, pa i cetrdeset godina intenzivno družio. Ne vjerujem da ceš moci na tome stati, iako pišeš da se sve radije zadržavaš na «postajama sjecanja». Ukoliko želimo oživjeti te «postaje sjecanja», mislim da je nemoguce ne protegnuti ih do trenutka koji živimo danas. To nisi mogao izbjeci ni u ovom tekstu o Žiki Pavlovicu. Jer, osim tvojih neokaljanih prijateljstava s Ficom Davidom i Vidosavom Stevanovicem, s kojima se i danas sastaješ, da ne spominjemo Kiša i Pekica, kojima bi mogao posvetiti po knjigu, bilo je tu još svakojakih avantura i debata, sukoba i mirenja, s ljudima koje ne bi trebalo mimoici u ovakvom «presjeku» jedne uzbudljive kulturne i politicke scene. Tu su Miodrag Bulatovic, pa Brana Šcepanovic, pa Borislav Mihajlovic Mihiz, tu je Dragan Jeremic, pa Slobodan Selenic, pa Bora Radovic, tu je Mira Trailovic, pa Vida Ognjenovic, tko živ, tko mrtav, imaš sjajnih prica vezanih za Lordana Zafranovica, pa za slikara Radomira Reljica i za još mnoge slikare, tu je Branko Vucicevic, tu je i famozna Francuska 7 u raznim «odorama» i kostimima. Bože, koliko dana i noci, koliko povišenih glasova, koliko popijenih boca, koliko visprenih (ovo nije hrvatska rijec) anegdota, pobuna, malih i velikih dobivenih i izgubljenih bitaka. Možeš napisati kapitalno djelo. Današnjim tridesetogodišnjacima u Hrvatskoj ta imena malo ili ništa ne govore, a imala bi im što reci. - Mislim da sam malocas izrazio sumnje u tu opširnu knjigu, tu pricu modernih vremena, ali ne vjerujem da ce biti napisana, iako mi je drago što misliš da bih to ja mogao uciniti, ali to je neostvarivo. Prije bih napisao roman, jer roman oslobada nekih stega koje u memoaristici ogranicavaju. Sve dok ne pocnem pisati, mislim kako je ta prica jednostavna, kako bih je mogao za jednu vecer ispricati, pred kamerom ili u neki diktafon, ali pisanje je nešto drugo, barem kad to cini onaj koji je po vokaciji romanopisac. U svojoj savršenoj autobiogarskoj knjizi Ljubav i egzil Singer na pocetku, u proslovu autorskom, kaže da je moguca samo "duhovna biografija", ali ona, vec samim cinom pisanja, "postaje fikcija koja pociva na istinitoj podlozi". U knjizi koju sada sklapam spominju se mnoge osobe, pa i te o kojima si maloprije govorila, ima nešto od tih vremena, ali sve to ostaje u naznakama, jedva dotaknuto. Kada bih opisao sve ono što sam prolazio, recimo, s Miodragom Bulatovicem, prijateljujuci s njim u drugoj polovici šezdesetih godina, bila bi to sablasna knjiga u kojoj bih i samog sebe doveo u nezgodan položaj, jer kako sam mogao u nekim stvarima sudjelovati, makar kao promatrac. On je genijalan pisac, ima cetiri sjajne knjige, a ostalo užas i smece, ali danas je zaboravljen, nitko u Srbiji zbog koje je poludio ne zna za nj, nece da cuje za nj, a on je preveden na oko tridesetak jezika, sam nije znao na koje je sve jezike bio preveden. U Japanu mu je izašao roman Crveni petao leti prema nebu u džepnoj knjizi, u tiraži od oko sto tisuca primjeraka. Ja sam na Vogelu, u Sloveniji, proveo s njim gotovo dva mjeseca, ondje je pisao svoj neuspjeli roman Rat je bio bolji, a ja sam pisao scenarij za film Lisice. Cesto smo pravili pauze tako što bismo išli uspinjacom do posljednje postaje, a onda još pješice, do vrha koji se zvao, ako se ne varam Šije, na visini od oko 1800 m. I mi jednog dana sjedimo na vrhu, leškarimo u travi, a on najednom dobiva epilepticni napad, a da ja ništa nisam znao o epilepsiji. Ne znam