1. Ako smo imali kojeg aristokrata medu piscima, onda je to bio Borislav Pekic. Njegova je otmjenost bogomdana i stavlja se iznad staleža i odgoja. Plava krv s oceve strane vuce svoju žilu iz Šavnika u Crnoj Gori; to je glavni grad plemena Drobnjaci. Ondje su i njegovi preci zasigurno sudjelovali u ubojstvu tiranina Smail-age Cengica i u lakim opancima zaigrali oko Turcinove odrubljene glave. Dakle, muška loza Pekiceva potjece "od kolaca i Crnogoraca", kako je pjevao hrvatski ban i veliki pjesnik Ivan Mažuranic. Pekicev otac zracio je srdacnošcu, premda se cinilo da je uvijek na distanci sa sugovornikom. Lijep covjek, s velikom bijelom lavljom grivom koja mu je dosezala do ramena reseci njegovu mocnu pojavu. Kada sam ga upoznao, bio je još dobro držeci gospodin. Uoci Drugog svjetskog rata bio je nacelnik Banovinske uprave u Crnoj Gori, što je bio rang ministra policije. U svojoj memoarskoj knjizi Godine koje su pojeli skakavci, pretenciozno i pogrešno napisanoj autobiografiji, Borislav Pekic veli da je njegov otac protjeran iz Crne Gore kao "beogradski ližisahan", te da mu je na Cetinju ostao klavir, a vracena samo klavirska stolica na kojoj je otac sjedio u casu kad mu je sin, maturant, uhapšen 1948. godine. Pekiceva majka je iz srpsko-cincarske imucne obitelji; njezini su živjeli u Bavaništu u Banatu, a njihova je obiteljska grobnica na pravoslavnom groblju u Pancevu. Borislav je ratno djetinjstvo proveo u Bavaništu i ondje malom Nijemcu, suigracu u nogometu, opsovao "švapsku mater", pa je u jednoj fusnoti spomenute knjige autor zapisao da mu je i dandanas milo što je to ucinio, iako je zbog toga zamalo nadrapao. Borislav Pekic nosio je odijela krojena starinski, lijepe kravate, dobre košulje s manšetama i zlatnim gumbicima, elegantne cipele gotovo uvijek istog tipa. Mi smo cesto promatrali njegove cipele i analizirali ih; bili su to mali traktati, duhovito pripovijedanje o obuci; svatko je od nas imao pokoju zgodu s novim cipelama, pricu o žuljevima, o tomu kako smo se kao ranjenici vukli na putovanjima i ekskurzijama. Pokatkad smo na sijelima samo o toj estetici raspravljali. Mislim da je Pekic vodio racuna o odijevanju. Kada je bio u sportskoj šemi, onda je nosio jaknu od jelenje kože, obicno bijeli džemper i svileni rupcic vezan oko vrata. U jednom svom pismu Kišu (30. srpnja 1970.) i mene je odjenuo u neko svoje ruho i na svoj nacin složio mi boje; bit ce da me htio uciniti grotesknim, ali šaleci se i bez zle namjere: "Kovaca sam video pre odlaska u Crnu Goru. Imao je na sebi lak azurno-pamucni džemper, pastelno plave hlace, plavicaste carape (cipela se ne secam, nadam se da nisu bile azurne). Oblaci se, dakle, stilski." Ali to moj stil nije bio, jer slaganje boja nisam uzimao kao neku mjeru ukusa, a vec tada nosio sam traperice i mahom crne maje. Na meni je zasigurno najbolje bilo ono cega se ne sjeca, a to su cipele, jer sam, za razliku od njegove klasike, uvijek bio u nekom modnom fazonu, barem kad je o cipelama rijec. Katkad mi je godila mala doza snobizma. O, kako bi se moj prijatelj sada slatko smijao kad bi mogao pojmiti da s njim mrtvim polemiziram o modnim tricarijama. Ne bi me ušutkao, štoviše, potencirao bi pricu i smijuci se vrtio je do jutra, do posljednje kapi viskija u boci. Ove sam retke napisao za njegovu dušu, da ga razgalim u raju, jer do mode ne držim, a odijevanje me zanima samo koliko je nužno. Dakle, Pekicu bješe stalo do elegancije. Odijela je šivao od vrlo kvalitetnih argentinskih štofova što ih je dobivao od emigrantske i bogate obitelji Milana Stojadinovica, predsjednika jugoslavenske vlade i ministra vanjskih poslova 1935-1939. godine. Pekiceva supruga, arhitektica, necakinja je toga glasovitog politicara. Pekic mi se cesto žalio kako mu je svaki paket iz Argentine zagorcio život, jer je morao platiti carinu gotovo u vrijednosti štofa, te u policiji odgovarati na pitanja o emigraciji i trpjeti uvrede kao buržuj. I ja sam ga volio predstavljati kao plemica, posebice u cumezima i mracnim jazbinama u kojima se napijao. Cesto sam ga spasavao od raznih nasrtljivaca i pijandura. On je svojom pojavom privlacio kavanski šljam. On sam piše u knjizi Godine koje su pojeli skakavci kako je njegovo "poznavanje radnicke klase bilo marginalno", te da je izbliza, još kao dijete, upoznao jednog slovenskog radnika "u Dolu pri Ljubljani" gdje mu je ujak bio ravnatelj tvrtke Barva i dionicar Jadransko-Podunavske banke iz Beograda. Pekic piše da se prema njemu "niža klasa" ophodila prijateljski, te da se to i "naucno može objasniti kao nedostatak izgradene klasne svesti". Kad god me netko upitao kako to da jedan takav gospon i plemic s nama loce brlju, onda sam to i ja, najcešce pred njim, tumacio kao viši stupanj dekadencije i aristokratizma. Zapazio sam da je Pekic u svojoj prepisci što ju je vodio s piscima izvan našeg kruga (citao sam ih napreskok i površno), vrlo ozbiljan, uljudan, bez grama humora, historijska figura, tumac svojega djela i svojih literarnih postupaka, jer su ti ljudi bili na nekim pozicijama, uglednici kojima je dostavljao svoja pisma kao priloge za povijest književnosti, kao materijal za gradnju vlastitog mita. I zacudo, vodio je racuna da uvijek pozdravi važne tipove iz srpskog kulturnog miljea, pa tako u jednom pismu (22. svibnja 1971.), moli Bobu Selenica da svakako "najbolje želje i cestitke prenese Dobrici Cosicu", a ne propušta cestitati Selenicev izbor za sekretara Srpske književne zadruge. A kada piše, primjerice, Pavlu Ugrinovu, uredniku TV Beograd, tada partijskom šefu televizije, onda ce se usuditi reci kako su neke Cosiceve knjige neuspjele, jer sada se obraca posve suprotnoj strani na koju ipak racuna, a nikad se ne zna koja ce strana prevagnuti. U pismu Ugrinovu (3. srpnja 1972.) reci ce: "Nikad nisam podnosio uobražene i egocentricne ljude tipa onog dripca Crnjanskog…", dok ce u pismu Selenicu (10. veljace 1972.) ublažiti svoju nesnošljivost prema tome autoru, malo mu prigovoriti kako nije razumio Englesku, ali Roman o Londonu ip