1. Ako bi se pisala povijest grupe beogradskih intelektualaca koji su se još negdje od sredine pedesetih godina okupljali oko Kino-kluba Beograd, Mediale, Vidika, revije Danas, Kinoteke, Ateljea 212, itd., premda dvojim da ce se u ovom vremenu sveopceg pada kulturnih vrijednosti netko takav uopce naci da bi se pozabavio necim uzaludnim, ali ako bi se takav zaludnik našao, onda bi to zasigurno ispala kulturna povijest jednog vremena, te istodobno i sociološka snimka mnogih proturjecnosti, svojevrsna literarna povijest najrazlicitijih sudbina, potresnih umjetnickih sudbina i dramaticnih obrata. U toj grupi istaknuto mjesto zauzimao je Živojin Pavlovic, roden 15. travnja 1933. godine u Šapcu. "Moje detinjstvo i moja mladost neprekidna su odiseja - cenu nomadstva predratnih cinovnika, oficira i prosvetnih radnika placaju njihova deca; placaju je odsustvom zavicaja", pisao je Pavlovic. Ali unatoc tomu, on je uspio stvoriti svoj literarni zavicaj, cak i onaj geografski, a to je Istocna Srbija; otuda je rodom njegova majka, pa je dobar dio djetinjstva, posebice ljetnje školske raspuste, Pavlovic provodio kod bake; ondje je primio seljacki akcent negotinskog ili zajecarskog kraja, ne znam tocno, na njemu je inzistirao cijelog svog života, premda je potjecao iz intelektualne obitelji; otac mu je bio profesor pedagogije i psihologije. Ž. Pavlovic maturirao je u Beogradu, a studij na Akademiji primjenjenih umjetnosti, odjel dekorativnog slikarstva, završio je 1959. godine. Dakle, Pavloviceva intelektualna, duševna i politicka odiseja nije zavisila od njegovih roditelja, sam ju je odabrao, a mimo svoje volje stekao aureolu kontroverznog umjetnika. Njegova su djela osudivana, nagradivana i zabranjivana; njegova je sudbina bila nemilosrdna, ali temeljita; on se gorcine napio, a uz gorcinu je išla i "radost stvaranja", kako to sam istice, usprkos svim zaprekama i zamkama postavljanim na njegovu umjetnickom putu. Stalno se hrvajuci s nedacama izrastao je u prvorazrednog umjetnika, podjednako uspješan kao pisac i kao filmski redatelj, mada je u javnom životu njegova književna karijera ostala u sjeni one filmske, što je nepravedno, ali i razumljivo, ne samo stoga što je film kao medij mnogo više u "masovnoj uporabi" od književnosti, nego i stoga što je sam Pavlovic kao filmaš bio cišci, suzdražniji, podložan cenzuri, pa je sve to podiglo i njegovu estetsku razinu do koje je u prozi teže dolazio. Doduše, filmski svijet uporno ga je tjerao iz hrama sedme umjetnosti - u tom smislu poduzimalo se koliko se najviše moglo, svim sredstvima naše balkanske svireposti. Ako nisu uspjeli prokleti ga i umjetnicki osporiti, onda su sve ucinili da ga politicki ogade i prikažu kao "opasnog elementa", a istodobno su mu cinili uslugu, jer se dovijao kako da prevari cenzore i spasi svoje filmove, pa je na prinudan nacin došao do forme i vlastite estetike. S pocetka šezdesetih godina, Pavlovica sam vidao u dugackom kožnom kaputu, rijetko samog, a cešce u društvu nekih momaka s kamerama i reflektorima, uvijek nekamo na putu prema periferiji, prema smetlištima i skladištima; stvarnost je za njega pocinjala u donjem svijetu, daleko od intelektualnog licemjerja i etabliranog filmaštva. Njegov je hod uvijek bio "hod po sjenama", kako je sam definirao vlastitu umjetnicku sudbinu, iako mi nije bilo posve jasno što je to hod po sjenama; bit ce ipak neka metafora, ali mi se cini da je bio mnogo precizniji u jednom svom zapisu iz 1990. godine u kojemu stoji: "Citav sam život koracao uz tok i svaki korak cinio cupajuci s ogromnim naporom noge iz ilovace. A to iznuruje." Dakle, cio mu je život protekao u gacanju kroz blato, u cupanju nogu iz ilovace, pa je blato postalo njegova centralna metafora, srž njegove poetike, a svijet o kojemu je pisao ili snimao filmove, sve te moralne i duhovne nakaze, sa svojim nagonima i zlocinima, nisu ništa drugo doli mentalna slika svinje u blatu. Pavlovicev svijet nije samo svijet tragicnog udesa historije, svijet ocajanja, mracnih nagona, psovke, nasilja, hedonizma, brutalne seksualnosti, nego katkad i svijet cednosti, svijet uredenog bola u kojemu dominira poezija straha. Još 1988. godine pisao sam pogovor za njegovu knjigu pripovijedaka Ubijao sam bikove i druge price, što sam je uredio i sacinio za Narodnu knjigu, u kojemu sam izmedu ostalog rekao: "Kada bih sada morao odgovoriti na pitanje kakav je umjetnik Žika Pavlovic, rekao bih da je to umjetnik strasti, bilo da piše ili pravi filmove, cita ili rasuduje, ili s prijateljima raspravlja o književnosti, filmu, kazalištu, slikarstvu, politici, pornografiji. Radoznao je, svestran, pronicav, a tko nije u stanju prihvatiti žestinu njegove umjetnosti neka mu ne prilazi. Ujeda!" 2. Što sam stariji, sve cešce mislim na prijatelje s kojima sam se razišao i nastojim u mislima izgladiti neke nesuglasice koje su nas udaljile, ali unatoc tomu još nijednom nisam došao u napast da se javim nekome od njih. Nekoc sam o njima sve znao, tajio njihove povjerljive price, putovao s njima, tješio ih u raznim bolima ili ljubavnim jadima, podržavao ih u mnogim dobrim nakanama i odgovarao od onoga u što i sam nisam vjerovao, dijelio s njima svakovrsne užitke ili traume, kušao vina i jela, gledao nekad davno pornice, išao na utakmice ili književne veceri, u kazališta i kina, na prijeme i dodjele nagrada, na tajne projekcije i festivale, ljetovao s njima, osvitao u krcmama, pisao im pisma i razglednice s putovanja, a sada više nema nicega, tek je ostalo sjecanje i to u rijetkim trenucima. Kao da nikad nismo prijateljevali. Kao da se nekadašnja bliskost prosula s neke niske i sada samo promatram rasuta zrnca po podu naše prošlosti nemajuci volje da ih skupim. O mnogima od njih ne znam ništa, ne znam kako žive, što je s njihovom djecom, s njihovim ženama. Nikad se ne raspitujem o njima. Ako mi pak netko doturi kakav novi detalj iz njihovih sadašnjih života, nastojim skratiti pricu i skrenuti razgovor na drugu temu. Posve mi je svejedno je li netk