Boro Kontic: Prateci tvoju produkciju objavljenih knjiga, tekstova za novine, casopise cini se da imaš veoma precizan radni dan sa satima posvecenim pisanju. Jednom sam te o tome pitao i i kazao si mi da nisi toliko marljiv koliko se cini sa strane. Jedino što bi mogao priznati, rekao si, da prije pisanja dugo razmišljaš i kad sjedneš da pišeš nikad nemaš nelagodu „praznog papira“. Kako funkcioniše tvoja laboratorija? Miljenko Jergovic: Nisam uredan covjek, što znaci da nemam nikakav sistem. Jedan dan radim ovako, drugi onako. Nikada ne pišem rano ujutro, najdraže vrijeme za rad mi je poslije pet popodne, pa negdje sve do ponoci, kad dolazi termin za gledanje filmova. Kada su utakmice na televiziji sve se malo pomijera, pa tada pišem i poslije ponoci. U biti, nisam toliko marljiv i plodan koliko je južnoslavenski spisateljski i novinarski prosjek oskudan i lijen. Radim, jer volim posao kojim se bavim, i vjerujem da sam imao srece u životu što mi se potrefilo da se bavim poslom koji volim. Ali radim i zato što od toga posla živim: nisam naslijedio bogatog strica, nikada nisam imao sponzora ili mecenu, nikada za svoje pisanje nisam dobio ni dinara ili kune od države u kojoj živim... I nemojmo se lagati, volio bih ponekad da je drukcije. Novac pruža sigurnost, pogotovo kada se covjek bavi poslovima umjetnosti, u kojima ne može baš uvijek biti siguran hoce li rezultat biti adekvatan uloženom trudu. Cesto sam morao odustati od pisanja price koja bi me zanimala, jer bih shvatio da je nužno preveliko ili predugo istraživanje da bi se prica napisala, ili bi mi za nju bilo potrebno previše vremena. Pokušaj na tu stvar gledati kao na filmsku produkciju u kojoj je isti covjek i scenarist i redatelj i producent i totalni financijer. Danas bih sasvim sigurno živio puno konfornije, imao bih viši standard, da novinarskim parama nisam financirao pisanje svojih, u nacelu vrlo skupih knjiga. Tu je negdje i odgovor na moguce pitanje o mojoj zaradi od književnosti. B.K.: Kažeš da ne ulaziš u istraživanja koja bi zahtijevala puno vremena i truda. Da li to znaci da za tebe, nacin stvaranja kao recimo Andricev, koji je decenijama istraživao za svoja kapitalna djela, nije moguc? Dobro, nije tehnološki isto vrijeme ali traganje po dokumentaciji i danas traži posvecenost. M.J.: Za pocetak nije samo da nemam vremena. Vremena ja još uspijevam nabrati, ali nemam para da isproduciram istraživanja za neke svoje knjige. Evo ti primjera. Pošto je moja žena Konavoka ja puno vremena provodim u Konavlima zadnjih godina i potpuno sam se zaljubio u taj kraj i u te ljude. I u Konavoskim brdima koja izgledaju nedirnuta na nacin nekih krajeva u Crnoj Gori, kao recimo rijeka Crnojevica, ta Konavoska brda su od 17-tog stoljeca potpuno ista, iste kuce, ti gledaš i ne vidiš ništa u tom prizoru što bi asociralo na civilizaciju. Potpuno nedirnut svijet. I tamo ima jedno mjesto koje se zove Konavoska Duba, sa prekrasnim starim grobljem na kojem se pokopavaju ljudi zadnjih dvjesto godina. Hodao sam po groblju po Konavoskoj Dubi, i naišao sam na spomenik na kojem piše 'Ivo Veramenta, rodjen 15.03.1844-te godine, umro 23.02.1943.god.'. Dakle, taj neki Ivo Veramenta iz Konavoske Dube živio je tacno 99 godina i to mu je spomenik, grobnica u kojoj je sahranjen, sam. Poslije sam se raspitao, on nema naslijednika u toj Konavoskoj Dubi. Eto, dakle, imaš ime, imaš i godinu rodenja i godinu smrti. Mene je strahovito zanimalo rekonstruirati sto godina života tog covjeka, koji je dakle, živio u tom nekom mjestu od kojeg ti imaš pola dana hoda do Dubrovnika u to vrijeme u kojem je on živio i dan i pol hoda nazad iz Dubrovnika pošto je to, što bi se reklo, uzbrdica. I prica o tom covjeku o kom ja ništa ne znam je jedna od tih mojih tema koja mene najviše zanimala. B.K.: Ljudsku sudbinu unutar jednog vijeka vec si obradio u 'Dvorima od oraha'. M.J.: Da, ali ovo je naprosto drukcija prica, ovo je prica nekoga izvan civilizacija, a koji je samo na pedalj od civilizacije. I ja recimo tu pricu ne mogu napisati zato što bi prvo, strahovito puno vremena trebalo potrošiti u Konavoskim brdima i medu tim svijetom, a drugo morao bih naprosto isfinansirati to svoje vrijeme. Morao bih u to vrijeme od necega i živjeti što znaci da ta prica, recimo, otpada. Ja to ne mogu. I takvih prica ima u mom slucaju mnogo a ja se hvatam samo onih prica koje mogu isproducirati, što bi se reklo, razmišljam kao filmski režiser. B.K.: Kako nastaju tvoje knjige? Imaš detaljan plan? Ili samo skicu pa konstruišeš tokom pisanja? Ili je sve razlicito od djela do djela? M.J.: Ni tu nema pravila, ali nikada nisam unaprijed imao neki jako detaljan plan. Dogodi se, medutim, da u glavi imam dovršenu pricu, ili cijeli roman, prije nego što sam ispisao i prvu recenicu. Zapravo, moglo bi se reci da je najcešce tako. Recimo, „Gloriu in excelsis“ sam u glavi «dovršio» do posljednje epizode, skoro do posljednjeg odlomka. Nikada nisam pisao nekakvu skicu. Ne treba mi to, jer još uvijek dovoljno dobro pamtim što sam namjerio napisati. U mom je slucaju, ali zaista, dobro pamcenje od presudne književne važnosti. B.K.: Šta to znaci „imati u glavi i tako dovršiti cijeli jedan roman“? Roman o kojem govoriš je jako složen, što se kaže „gusto tkan“. Kako se sve to može držati u glavi? M.J.: To mi je teško zapravo objasniti, jer ja stvarno imam dobro pamcenje. Medutim to pamcenje je jako selektivno, pamtim iskljucivo stvari koje me zanimaju. Stvari koje me ne zanimaju istog trenutka zaboravim i jako mi je teško bilo recimo i u školi uciti ono što me ne zanima ili to ne mogu nikako zapamtiti. Osim toga ja sam, stvarno, gotovo svo svoje budno stanje koncentriran na tekst, koncentriran na ono što pišem ili na ono što cu napisati. Kad idem ujutro na pijacu i kupujem povrce na pijaci, ja mislim o svojoj knjizi. Kad nakon toga vozim auto i idem... B.K.: Kako onda uopšte kupiš nešto? M.J.: Pa, fino, zato što se dvije stvari koje se medusobno ne sukobljavaju mogu u isto vrijeme r