OVO NIJE STVARNO Prije mnogo godina, dok sam još živio u Sarajevu, sestra i ja smo otišli u kino s roditeljima. U filmu zgodni momak odlazi u potragu za blagom i pri tom upoznaje prelijepu djevojku. Majka je zaspala vec nakon najavne špice; igrani filmovi su cesto na nju imali taj efekt. Otac je reagovao potpuno drugacije. Vec nakon prve scene, poceo je podrugljivo coktati. "Ovo je cista glupost,“ šapnu mi je na uho, a onda se okrenuo prema publici, pozivajuci ih na bojkot, "Drugovi! Ne vjerujte nicemu! Ovo nije stvarno!“ U tom preciznom trenutku, junak je naglavacke visio iznad jame pune izgladnjelih krokodila i publika nije baš najsrdacnije reagovala na oceve opaske. Sestra i ja smo se pretvarali da i dalje pažljivo pratimo dešavanja na platnu. Pojavio se redar i pokušao ušutkati oca. Majka, koju je pometnja probudila, odjednom se obrela usred neugodne scene, koja je završila tako što je otac bijesno izjurio iz kina vukuci sestru i mene za sobom, a majka je zastala kako bi se izvinula prisutnima. Bacio sam još jedan pogled na platno, gdje su junak i odrpana (ali jednako lijepa) dama jahali par presmiješnih mazgi u džungli prepunoj zlikovaca. MOJ ŽIVOT U ljeto 1979. godine, otac je donio kuci kameru Super-8 koju je posudio od kolege (Božo A., koji je imao crni pojas u karateu i galopirajuci tumor mozga – umro je prije nego što mu je otac uspio vratiti kameru). Bila je mala ali je izgledala nekako ozbiljno, kao da je namijenjena iskljucivo za snimanje bitnih stvari. Otac je izjavio kako namjerava snimiti film u kojem nece biti laži. Majka je pitala o cemu ce film govoriti. "O istini,“ rekao je. "Naravno.“ Nakon što je proveo sedam dana pišuci scenarij, otkrio nam je da ce film ispricati pricu o njegovom životu. Snimanje je planirano polovinom juna, kada smo trebali ici na selo, u posjetu njegovim roditeljima. Snimat cemo, kao što se kaže, "na lokaciji.“ Mene je izabrao da glumim njega u mladosti, a sestru da glumi njegovu sestru (nije rekao koju, imao ih je šest). Majka je trebala biti asistentica režije ali je dala otkaz skoro istog trenutka; ona želi provesti odmor citajuci, rekla je. Otac nam nije htio pokazati scenarij i uopšte nije reagovao kada smo mu probali objasniti da se glumcima obicno da vremena da uvježbaju uloge: htio je da nam život bude jedina inspiracija zato što je, kako nas je bezbroj puta podsjetio, želio da ovaj film bude realan. Ipak smo sestra i ja, u našoj redovnoj inspekciji njegovih ladica, pronašli scenarij; koji smo procitali osjecajuci ujedno divljenje i veselje: Moj život 1. Rodio sam se; 2. Prohodao sam; 3. Cuvam krave; 4. Idem od kuce kako bih se školovao; 5. Vracam se kuci. Svi su sretni; 6. Idem od kuce kako bih studirao; 7. Idem na predavanja. Ucim nocu; 8. Odlazim u šetnju. Upoznajem lijepu djevojku; 9. Idem kuci s lijepom djevojkom da vidim roditelje; 10. Ženim lijepu djevojku; 11. Zapošljavam se; 12. Dobio sam sina; 13. Sretan sam; 14. Uzgajam pcele; 15. Dobio sam kcer; 16. Sretan sam; 17. Radim; 18. Na moru smo; 19. Sretni smo; 20. Djeca me ljube; 21. Ja ljubim njih; 22. Žena me ljubi; 23. Ja ljubim nju; 24. Radim; 25. Kraj. OPROŠTAJ Prva (i jedina) scena koju smo snimili je scena broj 4. Lokacija je bila padina brda ispod bakine i djedove kuce. Glumim oca kad mu je bilo cetrnaest godina, i trebam ici niz brdo, udaljavajuci se od kamere, sa zavežljajem na štapu prebacenom preko ramena, zvižducem tugaljivu melodiju, a onda se u jednom trenutku okrenem, pogledam u tacku iza kamere gdje je dom koji ostavljam i mahnem još jednom, opraštajuci se. Prvi pokušaj je propao jer nisam mahao dovoljno emotivno. Ruka mi je, kako je otac objasnio, visila kao mlitavo ocerupano pile. Drugi pokušaj je propao kada je otac odlucio da fokusira pcelu koja je sletjela na obližnji cvijet. Moje dvije tetke su se iznenada pojavile u sred treceg pokušaja, u trenutku kada je otac kamerom pratio put od mog dirljivog pozdrava ka roditeljskoj kuci. Zastale su, smiješeci se, na trenutak paralizovane snagom objektiva, a onda veselo mahnule u pravcu kamere. Svaki put sam se morao penjati uzbrdo, na pocetnu poziciju. Noge su me boljele, bio sam gladan i žedan i nisam mogao a da ne dovodim u pitanje oceva redateljska rješenja: Zašto on/ja ne ide autobusom? Zar mu/mi ne treba malo više stvari nego što može stati u zavežljaj? Zar mu/mi ne treba neka hrana za puta? U toku cetvrtog pokušaja, nestalo mu je filma. Peti je pokušaj bio skoro savršen. Udaljavao sam se od kuce, leda povijenih od tuge, prigodno nesigurnim korakom teški zavežljaj je visio na uvjerljivo povijenom štapu. Okrenuo sam se i pogledao u kucu koju napuštam zauvijek. Bijela, s crvenim krovom; u pozadini sunce na zalasku. Ociju punih suza opraštao sam se od drage prošlosti, rukom koja je kao metronom odbrojavala udarce najtužnijeg adada. A onda sam cuo pcele. Zujala mi je negdje za vratom. Moja metronomska ruka je prebacila u alegro dok sam je zabacivao u svim pravcima, pokušavajuci se odbraniti. Pcela nikako da ode. Bacio sam štap i poceo panicno trcati, prvo uzbrdo, prema kameri, a onda nizbrdo, udarajuci se petama u dupe. Pcela me ne nastavila proganjati i njena je odlucnost bila daleko strašnija nego pomisao na neizbježni ubod. Ruku visoko u zraku, jurio sam vratolomnom brzinom ali pcela nije odustajala. I što sam više trcao to sam bio sve dalje od izbavljenja. I onda, tek što sam shvatio da mi se pcela zapetljala u kosu – da je moj svaki pokušaj bijega izlišan – sapleo sam se i pao. Dok sam padao, osjetio sam ubod. Skotrljao sam se do dna gdje sam se zabio u bodljikavo žbunje. Treba li napomenuti da je moj otac za sve to vrijeme snimao? Lijepo se vidi kako mašem rukama, kao da pokušavam poletjeti, naivni Ikar svakim korakom sve dalje od neba, dok ga krava posmatra uzvišena u svojoj nezainteresovanosti – kao da hoce reci kako Boga i njegova nevina stvorenja savršeno boli kurac za pad covjeka. Onda se spotaknem i završim u trnju, na šta moj otac – s hladnom, r