...Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt. Ne znam tacno kad je onaj stvarni Karim Zaimovic ovo napisao. Znam kad su ga sustigli. Prvog avgusta 1995. godine doletjele su tri granate. Druga je pala stotinjak metara daleko od njega. Geler ga je pogodio u glavu. Bio je to kraj. Kraj koji se otegao na trinaest dana kome. Cak je i nju naslutio: Sudbina se poigrala sa mnom Šta se onda desilo? U jednom momentu samo cujem zujanje i ništa drugo, nikakav drugi zvuk. U tom momentu preselio sam se u svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje, otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet... i to nesnosno zujanje, koje nije prestajalo, koje se samo pojacavalo cineci da stvari izgledaju zaista dramaticno. I o tome se da pricati na drugi nacin... Zamišljam ga kako nocu radi. Deset je sati, upravo je poceo policijski, grad tone u san, a njegovo vrijeme tek pocinje. Napolju je minus pet. Unutra nula ili, eventualno, plus jedan. U polumraku humanitarne svijece koja daje slabu svjetlost, ali zato dobro cadi, on sjedi nagnut nad svojim laptopom. To je njegov izbor, to da ignorira one silne derneke koji su svom silinom bjesnili u okupiranom gradu i da se asketski posveti odgonetanju znakova koji su ga opsjedali. Sati sporo prolaze. Teško je izdržati tu samocu, tu hladnocu, to beznade, pa logisticku podršku Karim dobija od nane Sejde. Otmjena starica svu noc, dok on piše, hoda jedinom slobodnom putanjom kroz sobu, od kredenca do ležaja i nazad, ni za trenutak ne prestajuci sa svojim unutarnjim monologom. Dok je ona ubjedivala davno nestalu prijateljicu u ispravnost svoje odluke da uradi to što je uradila, tamo za stolom odvijala se prava drama. Upravo je prijetila opasnost da covjecanstvo zauvijek ostane bez strašne tajne o džemu od malina. Baš tu, za tim starinskim stolom, pod svjetlošcu te nekvalitetne svijece, svega desetak kilometara vazdušne linije od Pala, otvara se cudesni svijet intriga, špijunaže, istraga, a svim tim fenomenima zajednicka je jedna stvar-strast. Karimova strast za pisanjem, strast za fabulom, strast za ritmom, strast za stvaranjem jednog novog svijeta, pošto se ovaj postojeci upravo u tim trenucima razrušavao pod granatama...