Ljeto je devedeset druge, sjedim na seciji, u stanu Karimove nene, u njegovoj sobi, i gledam u zid. Ispod visokoga austrougarskog stropa, sve do poda, od pocetka do kraja zida, prostire se polica za knjige. Ako se sad dobro zagledam, vidjet cu da je u njoj osam ili deset redova, uglavnom velikih formata. U tim redovima poslagani strip albumi na više europskih strip jezika, objavljeni u zemljama koje su nam ovoga trenutka, ljeta devedeset druge, daleko, dalje nego što su ikada bile. Svaki od tih osam ili deset redova uredan je i sistematiziran na neki meni teško shvatljiv nacin. Trebale bi mi godine, možda i cijeli život, za koji ne znamo ni koliko ce još trajati, da svoje knjige, albume, enciklopedije poslažem na tako smislen i razložan nacin. Karim stoji uz svoju policu, kao da je kustos u muzeju svoga života. Desetak minuta kasnije Karimova nena mi donosi kafu i Lero sok za razmucivanje. On ništa ne pije. Nagluh je na jedno uho, stalno mu u njemu zuji. Poljedica služenja JNA. U nekoj drugoj zemlji dobio bi strašnu odštetu, govorim mu, a ljeto je devedeset i druge, i negdje daleko od nas, ili vec sasvim blizu, ne mogu se uživiti pa da otkrijem, padaju mine i protuavionske granate. I sasvim je tiho u tom svijetu stripova, poredanih u osam ili devet redova, ispod visokih austrougarskih stropova. Taj uredni zid obložen knjigama sa slikama, slika je Karimove svijesti. To je unutrašnjost njegove glave, i ja u nju još uvijek zurim. Osim toga, taj zid njegova je domovina, za koju je spreman boriti se do kraja. Ne ocekujte od tog covjeka da ostavi svoje stripove. On i sad stoji kraj svoje velike police, gega se u nelagodi, a lice mu se razvuce u osmijeh djecaka, koji ne zaboravljam ni nakon što zaboravim boju njegovog glasa, i nakon što se, puno kasnije, Karim pretvori u jedno ime tuge. Nešto kasnije iste te godine, ili je to možda bilo i ranije, sad više nije važno, vozimo se liftom i gledamo izložbu Andrejevih fotografija. Lift je spor ako covjek ne gleda ništa nego se samo vozi od prizemlja prema vrhu i obrnuto, ali je jako brz, brži od svjetla koje obasjava ta lijepa lica jucerašnjeg svijeta, ako gledaš fotografije izlijepljene po medukatovima. Vozimo se tako po peti i šesti put, i vazda nam bježe detalji. Vidimo samo konture, vidimo skice i obrise, ali ništa više. To nas nervira pa se smijemo. Dva mlada muškarca smiju se zajedno u liftu. Slika iz Sarajeva po kojemu padaju granate, i uskoro više nece biti ni struje, bez koje nije moguca ova Andrejeva izložba. Cudniju nismo vidjeli u cijelom životu, premda ne znamo koliko ce još život trajati i što cemo još u životu gledati. Ljeto je nula šeste, i Andrej mi govori da neke od onih fotografija još uvijek stoje po medukatovima. Necu provjeravati, jer sam ne ulazim u taj lift. U godinama sam kada nije pristojno voziti se liftovim po zgradama u kojima nemaš nikog svog. A nema ni novih izložbi. Kažem ti, dragi, da je golema moja samoca u tom liftu. Toliko je golema da se necu voziti njime. Mi starimo, dragi naš, a ti si gore vjecno mlad, kao strip junak, kao Aster Blistok s tvoje uredne police...