Nekoliko riječi o bosanskim natpisima na stećcima.

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,

Nekoliko riječi o bosanskim natpisima na stećcima.

Autori: VATROSLAV JAGIĆ

Ako cemo da sudimo po epigrafici, za Bosnu i Hercegovinu može se reci: koji ste" bili pošljednji, bikete prvi. Nema slovenske zemlje, iz koje bi u novije vrijeme izišlo na vidjelo toliko slovenskih natpisa, koliko iz Bosne i Hercegovine. Ne umijem za sigurno reci, ali mislim, da ce i po nekim drugim južnoslovenskim zemljama biti mnogo natpisa,, na pr. po Srbiji; ele objelodanjeno nije ni s koje strane toliko;' koliko upravo iz Bosne i Hercegovine. To ce imati. dakako svoj uzrok, ja bih ga tražio u tome, što za istoriju Bosne za cijelo nema važnijeg kulturnoistorijskog pitaša no što je bogomilstvo; a po mišljenju mnogijeh istorika našega vijeka zezani su za bogomilstvo — stecci, a na steccima dolaze dakako i natpisi. Evo ovako, mislim, izašli su na glas bosanski stecci, a s njima i natpisi. Uceni ljudi, istorici i arheolozi, obradovaše se, da ce i u tim natpisima naci nekoliko novijeh izvora za objašnjenje bogomilstva. Sva je prilika; da se radost ljihova nece ispuniti. Ipak ne treba da žalimo, što je bosanska epigrafika svratila na sebe pažnju nauke: stari cirilski natpisi Bosne i Hercegovine ostace svakako, da li s bogomilstvom ili bez njega, to ce riješiti buducnost vrlo znamenita pojava u životu našega naroda ovijeh krajeva. Ja vec od više godina marljivo pratim svaki novi prilog za starobosansku epigrafiku. Ne smijem da se pohvalim, da mi je sve došlo pod ruke, što su naštampali domaci ljudi i inostranci; ipak ponajglavnije kao da poznajem, a to su publikacije nekoc u Eukuljevicevu Arkivu, poslije u dubrovackom , u zagrebackom muzealnom " i u biogradskom „Starinaru". K njima pridružio se evo od nekog vremena jošte i „Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu". Znam i ono, što su objelodanili u svojim knjigama Hernes i Ašbot. Nije malo, što ima u tim izdanjima; no ja opažam na žalost, da se samo broj natpisa svakom godinom umnožava, a kako je to dragopjeno blago nagatampano, i koliko vrijedi dojakošnji nacin izdavanja i tumacenja, za to kao da niko i ne pita. Istom u „Glasniku" sarajevskog muzeja kao da ce se nešto malko i na to gledati, da budu natpisi izdani kako valja. Svakako ]e redakcija udarila dobrijem putem, dok gleda da nam svaki natpis predoci u vjernoj slici originala. Eda bih je u tome još jace utvrdio, maših se pera, da napišem ovo nekoliko rijeci; pa da odmah sve iskažem što mi je na duši, reci cu ne okolišeci, da štampaše natpisa bez valjanijeh faksimilija nema upravo nikakova znacenja: takav je natpis kao kuca bez kucišta, kao covjek bez ocinjeg vida; njemu se ne raduje upravo nikoja nauka, on zadaje samo neprilike to istoriji i arheologiji, to filologiji i paleografiji. Zato ako ce naši sabiraci da ugode ne toliko našemu ljuboznateljstvu — a mi uceni ljudi što sjedimo po gradovima, ne nalazimo stecaka s natpisima ni u muzejima — koliko našim specialnim naukama, koje bi htjele da upotrebe njihovu rabotu svaka na svoju korist i za svoje kriticne kombinacije, to neka upamte ovo sveto pravilo, od kojega se ne otstupa van u nevolji — da natpisa nikada ne valja prepisivati obicnijem slovima, vec svagda što tacnije precrtavati, kopirati, t. j. snimati na artiju onake, kaki su. Redakcija „Glasnika" mudro bi uradila, da najprostiji, a najpouzdaniji nacin kopiranja natlisa, štono Francuzi zovu sacše ili evatrade, Nijemci Abklatsch, objasni svojim saradnicima, kojima može biti nije svijem poznato, kako se to prosto i lako radi: nakvašena štamparska artija prevuce se preko kamena s natpisom te se cetkom ili spongijom natiskuje na natpis dotle, dok se utisne u sve njegove uvaline od slova. Tada pricekaj, dok se artija osuši i kopija je gotova. Savijena u trubu ovaka kopija, tek neka ne doce na kišu, može mnogo godina služiti arheologu i paleografu mjesto origi, nala. Ko ima priliku, da s nekog natpisa skine taku kopiju, a ne uradi toga, loš mu je posao te neka ni pošto ne misli, da je ucinio sve što se moglo od njega tražiti. Ja bih cak savjetovao redakcijama naših arheolotkih izdanja, ako im je stalo do toga, da se jednom dokine dojakonhnji traljav nacin štampanja naših natpisa, da prosto i ne primaju za publikaciju prijvpisa bez priloženijeh kopija. Na što nam taki tekstovi ? Da me kogod ne prekori, da sam preoštar, ili da premnogo tražim u jedan put, odvraticu. da naša epigrafika, koja se istom zapodijeva, nije to, što grcka ili rimska. Ondje se vec toliko pisalo o svacemu i toliko toga objasnilo, da i najlošiji prijepis u vještim rukama brzo dobija ispravan oblik. A na cemu da mi ispravljamo nevaljalo naštampane natpise ? Gdje su nama za to pomagala ? Mi jedva što umijemo citati obicne rukopise; razaznavati njihove osobine prema mjestu i vremenu — toga vec ne umije, ko nije specialist — filolog. A ko da nas obavijesti o odnošajima epigrafskog pisma prema rukopisnome? O tome se i ne može dotle govoriti, dok nam ne bude predstavljen karakter epigrafskog pisma u tacnim faksimilijama. Da ne duljim rijeci opcenijem prigovaranjem, odabrao sam iz dosada naštampanijeh natpisa cirilskih samo jednu hrpu: to su bosanskohercegovacki natpisi na steccima. Ja cu na njima, koliko mogu, da pokažem za prvo njihove osobine, za drugo neke krupne pogreške u dojakošnjim tekstovima. Ima nešto, što sve cirilske bosanske natpise na steccima sastavlja u jednu hrpu, posvema razlicitu od ostalijeh natpisa. Evo u cemu se oni znamenito podudaraju, te svi kao da su djeca jednoga oca: … Bec, 31. dec. 1889. NAPOMENA: U PDF formatu dostupan je tekst od str. 3-9; fusnote.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje