Aktala — tobe gjellešauum — (pravedni Bog, — slava mu bila) naumio , jaratisati (stvoriti) od ništa covjeka, svoga roba, pa zovnuo pegambera Gjibraila (Gabrijela) i rekao mu: „Kako cemo jaratisati covjeka, moj pegambere, da nam bude najljepši i najmuteberniji (najpribraniji) od svijeh stvorova? Hajde, reci svima melecima, da svaki namjesti, kako mu se vidi najbaskinlije (najbolje) po jedan insanski suret (ljudsku sliku, kip) i da nam ga donese, pa koji nam se ucini najljepši, onog cemo oživjeti." Gjibrajil pegamber, ko mlagji, na brze brzine naredi melecima, da izvrše, što Bog hoce. Kad oni to uciniše, svaki donese svoj suret, džanum, kako ga je kuriso (namjestio). Niti dragom Aliku (Bogu), niti njegovu pegamberu, nijedan se suret nije dopao. Daobeter (osobito) ljepote nije ni na jednom bilo. Aktala — tobe gjellešanum — i Gjibrajil pegamber domisle se, ako oni sami sobom namjeste suret i ako mu metnu nos, da ce biti najbolji i najprikladniji (najljepši). I kad oni namjeste nos na svome suretu, veoma mu je ujisalo (pristajalo). Aktala i pegamber tada reknu, da ce se odsele, cim žena zazbabni (zatešca porodom), najprije zametnuti nos, a onda ono ostalo. Za to i jest veliki gjunah (grijeh) rugati se nosu. Bolje se je narugati svemu sto puta, nego nosu jedan put, jer se je on Aliku i njegovu pegamberu najviše svidio.