Hadži begova kula u Hutovu.

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,

Hadži begova kula u Hutovu.

Autori: KOSTA HORMANN

„Pocmilio Sava s Kolajana - . U tavnici Hadži-kapetana; On mu ište pola Kolajana — Sava ne da pola Kolajana Dok je njemu na dva rama glara! Kada te put zanese kršnom Hercegovinom, napose pak stolackim kotarom, cesto ceš cuti, gdje pripovijedaju o nekom tla Hadzi begu i njegovom gradu u Hutovu. Bice tome skoro deset godina, što sam pm put cuo za Hadzi bega, kad mije ono u Stocu vješt guslar pjevao slavu junaka Hercegovaca; tada zabilježili ono nekoliko stmova sto m stavih na celo ovome clanku. Zaželjeh da cujem narodno predanje o kuli Hadži-begovoj, kad mi ono u dobri cas stiže pismo, u kome mi g. Vid Vuletic-Vukasovic o toj kuli javlja evo ovo: „Grad je na" Hutovu ogradio cuveni koljenovic iz Stoca, Hadži-beg Rizvan-begovic. Hadži-beg je bio strašan za svoje doba putnicima i susjedima, biva vladao se po sebi kaono feudalna gospoda u srednjem vijeku, a njegov je grad bio kao zamak kakog njemackog viteza-zulumcara za doba Maksimilijana gdje je svaki vitez hotio, da bude carem ili samostalnijem gospodarem u svome kraju. Taki ti je bio pocetkom ovoga vijeka i Hadži-beg na Hutovu kod Popova polja. Evo situacije (slika 1.) i kratka opisa toga gnijezda teškog haraclije, kome se s neke ruke može kazati, da je posljednji vitez, biva junak, koji se je vladao po obicajima srednjega vijeka, te vladao topuzom i sablom u svoj toj okolici. Grad je sazidan na oblik nepravilna višekuta i dosta je velik. Slika 2., nacinjena po fotografiji, pokazuje nam grad, kaki je sada. Oko grada su prokopi uz same ogromne zidine. Prama jugu su vrata na svod, a uza njih druga pa treca bez cemera. Na okolo su kuce za momke, ima ih osam na broju. Na svakom je cošku kao mala kula a ispod nje svodina ili izba, gdje je bila ledena tamnica. Na tamnici je u vrhu po mali otvor, od kuda je sužnju dopirala svjetlost. Tu je malena izba kao pec, da covjek u njoj može jedva jedvice stati — kao ukopan. Usred grada ogromna je kula; u njoj je stanovao Hadži-beg, te je sa zatavnjaka razgledao pustu okolicu: raskršce i tri brdine, sve pusta krš i golovijet, gdje zmije piste a sirotinja zlopati. Kad pogješ mimo tancicu kulu prama sjeveru je kapija, upravo na protivnoj strani južne kapiji." Tlocrt grada predocuje nam slika 3. Vrijede, da se napomenu natpisi, što ih ima u hutovskom gradu. Moj vrijedni prijatelj gosp. kot. predstojnik Foglar u Mostaru imao je dobrotu, te mi je priopcio podatke o tim natpisima, na cemu neka mu bude ovdje izrecena srdacna hvala. Nad sjevernom je kapijom ploca, istesana od vapnenca, visoka po prilici 1 metar, široka 050 metar; na njoj je ovaj natpis (u tlocrtu oznacen brojkom 7): Na kuli s jugo-zapada ova je ploca (6) s natpisom: Druga je kula na jugo-zapadu bez natpisa, a tako i kula na jugo-istoku. Na sjevero-istocnoj je kuli ploca (sada leži na tlima), a na njoj ima ovaj natpis (1): Konacno je u kulu uzidan natpis na mjestu, oznacenu brojkom 8, taj natpis glasi: „Džurnazi 1211." (ime mjeseca, godine 1211. po Hedžri = 1796. po evropskom racunanju). Sve ove natpise lako je protumaciti U njima se spominju imena Boga, kako ih koran u svemu nabraja 99; ta se imena kao skupina zovu „esma i husna", to jest „lijepa imena". Nema sumnje, da ovi natpisi idu u red mistickih formula, koje se upotrebljavahu kod zgrada u istu svrhu, kao kod ljudi hamajlije i zapisi („nushe"), dakle: da kuca bude ocuvana od groma i požara, nadalje od zmija i jakrepa. Kad se obazremo na godine, što ih pokazuju natpisi, u tlocrtu oznaceni sa brojkama 7 i 8, dakle (1221.) (1211.) po Hedžri, ili 1807. i 1796. po evropskom racunanju, to grad ne bi bio osobito star. Narodno predanje govori ipak, da je taj grad antika, pa da ga je Hadži-beg samo dogradio i onda natpise u nj uzidao. To narodno predanje bide osnovano, jer da je Hadži-beg iznova podigao ovaj grad, to bi o tome bili sacuvani ma kakvi spomenici. U ostalom pokazuje grad u svom citavom sastavu i u obliku zidova i pojedinih kula, da je gragjen prije Hadži-bega, kako cemo to niže dolje opširnije razložiti. U narodu prevlagjuje mnijenje, da je velika kula u sredini grada najstarija. Sad cu da progovorim o životu Hadži-bega. Kad sam dobavio vijesti o njegovu gradu, stadoh raspitivati o koljenu i životu Hadži-begovu, držeci se one stare: „Ko pita sputa ne zalazi". Uz mnoge crtice, što mi ih priposlaše gospoda kot. predstojnici: Foglar, Mata-sic i pl. Draganic, zatim okružni tumac g. Mustafa Sefic, spremio mi je moj neutrudivi suradnik gosp. Muhamed Eff. Šaric iz Stoca potanak opis o životu i djelima Hadži-bega. Zulfikar Eizvanbegovic, kapetan stolacki, prozvan ta-kogjer Hadži-kapetan, oženio se Babickom iz Sarajeva, te rodi s ovom ženom sinove Mustaj-bega i Mehmed-bega, kašnje prozvanog Hadži-bega. Nakon smrti prve supruge oženi se Zulfikar drugi put sestrom prve supruge, te s njome rodi sinove Omer-bega, Ali-agu i Halil-agu. Mehmed-beg rogjen je u Stocu godine 1768. Pošto odraste i poce se pasati muškijem pašom, stade u brzo prkositi svojem ocu, te mu doskora postane sasvim nepokoran; to bijaše razlog, što ga je otac od sebe uklonio. Mehmed-beg pogje za tim glavom po svijetu, ko pcela po cvijetu, tražeci srecu. Znao je po cuvenju za glasovitog vezira Ahmed-pašu Gjezara1), koji je u ono vrijeme bio valija Sirije u Aziji. Mehmed-beg ode pravo u Acu u Siriji te se prikaže Ahmed-paši, moleci da ga primi u službu. Paša mu nije vjerovao, da je rodom iz Stoca, ni da je iz porodice Rizvanbegovica, pa da se što bolje uvjeri, pitao je Mehmed-bega: Koliko ima u Stocu cuprija i drugo nalik na ovo; najposlije pitao ga je, da li još postoji nekako veliko stablo šuplje višnje u Njivicama1). Mehmeđ-beg na sva pitanja odgovori veziru i uvjeri tako Mehmed-pašu, na što ga vezir primi u službu. Nekoliko godina provede Mehmeđ-beg u službi kod Ahmeđ-paše, odakle je otišao u Meku te postao hadžija; od to doba prozove se: Hadži-beg. Pošto se povrati iz Meke, proveo je još neko vrijeme u Ahmed-paše. Videći ovaj paša, da tvrgjava Aće ne bi mogla odoljeti kakvu jaku napadaju, tež u namjeri, da što bolje utvrdi Aću, naredi odličnim osobama, da svaka po svojem umu načini po jedan plan za popravak tvrgjave. Megju ostalim naredi i Ilađži-begu, da načini onaki plan. Pošto su svi planovi predloženi veziru, odbaci ovaj sve, samo odobri nacrt Ilađži-begov i pozove ovoga k sebi. Hadži-beg u nadi, da će ga vezir zbog plana odlikovati i nagraditi, stupi pred vezira, al mu ovaj reče: „Hađži-beže! moj plan i tvoj plan tako su jednaki, da se megju njima ni malo razlike vidjeti ne može, dakle su i naše misli tako jednake. Ali ti više nijesi za moje službe, nego s te stope pogji kud hoćeš. Ako čujem za te, da si gdje blizu mene, znaj dobro, izgubićeš glavu". Uz ove riječi vezir daruje Hađži-begu lijepu svotu novaca. Hadži-beg ostavi Aću i ode pravo u Carigrad, gdje je ostao tri godine dana i potrošio ono, što je stekao u službi Ahmed-paše. Megju g. 1797. i 1798. ostavi Carigrad i vrati se ocu, kome se pokori. Zulfikar-kapetan, čovjek star i razborit razmisli, da bi se iza njegove smrti njegovi sinovi mogli zavaditi zbog prava prvenstva na stolačku kapetaniju, te bi u ovakoj razmirici lasno kakva strana osoba ugrabila kapetaniju, a njegovi bi sinovi onda ostali lišene očeve časti. U namjeri, da zapriječi ovaki đogogjaj, Zulfikar-kapetan god. 1802. zahvali se na kapetaniji u korist dvojice starijih sinova Mustaj-bega i Hadži-bega i to, podijelivši stolačku kapetaniju na dva nejednaka dijela, te Mustaj-beg postane kapetan u Stocu sa većim dijelom okoline stolačke, a Hadži-beg bude kapetan u Hutovu, i to na onim selima, koja su u blizini Hutova. U Hutovu već je odavna bila velika kula, u kojoj su uvijek panduri sjedili kao krajiška straža. Hadži-beg, postavši kapetanom u Hutovu, podigne uz tu kulu još neke zgrade, a ovo sve sklopi u zid, te pretvori hutovsku kulu u malu tvrgjavu i tu se nastani. Još dok je bio u dalekom svijetu, saznao je Hadži-beg za Napoleona I. i njegove slavne vojne. Pošto francuska vojska g. 1806. zauzme Dubrovnik, da ga brani od združene crnogorsko-ruske vojske, Hadži-beg nekako stupi u doticaj sa generalom Marmont-om, tadanjim francuskim zapovjednikom đubrovničkim. Kad je doskora došlo do čarkanja izmegju francuske vojske i njenih protivnika, te u jednom ž) Njivice, jedjjo malo selo, dva kilometra daleko od Stoca. — 172 — okršaju Francuzi mal da ne bijahu potučeni, Hadži-beg uhvati zgodu, priskoči svojom družinom Francuzima u pomoć i pribavi im pobjedu. Ovu prigodu javi dotični zapovjednik francuskog vojenog odjelenja generalu Marmontu, a ovaj spremi Hadži-begu laskavo pismo na francuskom jeziku. To je pismo sada u originalu u Sulejman-bega Rizvanbegovića, potomka Hadži-begova, koji u ovaj čas boravi u Carigradu. Na žalost nijesam mogao dobaviti prijepis ovog pisma. Godine 1807. ruska vojska iz Boke uz poznate svoje okršaje sa Francuzima davaše pomoć Crnogorcima, kad su ovi mislili, da je došlo zgodno vrijeme za vojevanje protiv Turaka hercegovačkih. Te godine Crnogorci opsjeđnu Nikšić, Gacko i Korjenić te združeni s ruskom vojskom iz Boke Kotorske pogju i protiv Trebinja Glasnici brzo dojave ovo kretanje neprijatelja po svoj Hercegovini, te se na te glasove Muhameđovci hercegovački dignu da brane svoju postojbinu. Megju prvima bijaše Hadži-beg sa 800 momaka iz svoje kapetanije, većinom katolika, s kojima krene iz Hutova u Ljubinje. Tamošnje žitelje, obvladane silnim strahom, ohrabri Hadži-beg, te se veći dio Ljubinjana pridruži Hadži-begu, koji pohiti u Bileće, gdje se u meterize utabori na brdu, koje se od tada do danas zove „Hadži-begovi meterizi". Sada razdijeli svoju vojsku u dva dijela; jedan dio spremi pod zapovjedništvom svog bajraktara Hanića u Viluše (istočno od Trebinje, sada u Crnojgori), a drugi dio pod svojim vodstvom zaustavi u Bileću. Kad se oko Trebinja šaku piše i vojnici iz Mostara, Stoca, Počitelja i Ljubuškog pod vodstvom svojijeh kapetana, napanu Hercegovci na združenu rusko-crnogorsku vojsku; u najljućem boju stiže Hadži-beg sa oba odjela svoje čete iz Viluše, te za čas neprijatelj dade pleći i nagne bježati. Potjernici gonjahu Crnogorce do Bobove ulice, a Rusi, kao u tugjoj zemlji te nevješti onome kraju, većinom pobjegnu niz Klobučke ploče1) i tamo se polome. Pripovijeda se, da je Hadži-beg prije ovog boja na vrijeme obavijestio francuskog generala u Dubrovniku o bojnim namjerama turske vojske, oko Trebinja, sakupljene i da su tada dva bataljona francuske vojske iz Dubrovnika stigla u Grančarevo, te se ondjutaborila, da budu Hadži-begu u pomoći. Te rezerve ipak nije trebalo i nije stupila u boj, već se poslije pobjede Turaka nad crnoe gorsko-ruskom vojskom vrati u Dubrovnik. Hadži-beg vrati se u Hutovo, ali mu ne bijaše sugjeno da dugo miruje, jer i on i njegov brat Mustaj-beg, kapetan stolački, do skora se zavadiše s prvacima stolačkim, zbog čega dogje i do dugotrajnog boja. Mustaj-beg bijaše naime pošao u Carigrad, da u porte isposluje pripojenje onih sela stolačkome kotaru, koja su prije oduzeta Stocu i dodata Počitelju. Kad se je do malo vremena vratio iz Carigrada, odu mu prvaci stolački Ali-aga Šarić, Mehmeđ-aga 1) Ove se ploče otada zovn u narodu „Moskovske pločeo, a guslar Muhamedovac slavnu ovu bitku več je spjevao u lijepoj pjesmi, koja ćc do zgode izaći u mojoj zbirci. Pisac. — 173 — Mehmedbašić i Ahmed Eff. Žujo na hošgjeldiju1) i da čuju, šta je u porte izradio. Mustaj-beg, čovjek bez razbora, a neprijazan i ohol, ne htjede od oholije da dočeka svoje goste, jer bi trebao pred njima ustati na noge i takom ih časti primiti. Videči gdje ta trojica dolaze, otigje brže u haremluk u namjeri, da se odanle povrati, kad će gosti njegovi u konak doci i posjedati, pa da oni pred njim ustanu i na nogama stojeći da ga dočekaju. Kad rečeni prvaci dogju i od sluge razumiju, da Mustaj-beg još nije izišao iz haremluka, dosjete se namjeri Mustaj-begovoj i jedan od njih opipa mjesto, gdje Mustaj-beg obično sjedi i nagje mu mjesto mlako; drugi pak puhne u Mustaj-begov čibuk, prislonjen u kutu, a iz pune lule zasvrdla dim, jer se vatra u luli još ne bijaše ugasila. Kad je Mustaj-beg došao svojim gostima, ovi ga hladno dočekaju te u brzo pogju govoreći, da se ovakovo ponašanje Mustaj-begovo već ne može trpjeti. Za tim učine vijeće i clokonaju, da će najprije zavaditi braću od dvije majke, to jest Omerbega, Ali-agu i Halil-aga od jedne sa Mustaj-begom i Hadži-begom od druge majke, pak da onda Mustaj-bega svrgnu s kapetanije. Kako ugla više tako i učiniše; brzo zavade braću i okrenuvši k sebi sav narod stolački s okolinom, ponude Omer-begu kapetaniju stolačku. Omer-beg rado primi ovu ponudu, a narod se digne na oružje. Opsjednu stolačku tvrgjavu, u kojoj bijaše Mustaj-beg, a jedan odjel opreme u Hutovo, te opsjednu Hadži-bega u njegovom gradu; sad nastane s obje strane puškaranje. U toj neprilici obrati se Hadži-beg francuskom generalu Marmontu u Dubrovniku, pitajući vojnu pomoć, na što dogje jedan odjel francuskih vojnika te Hadžibegove protivnike razbije u ljutom okršaju na „Previšu". Poslije toga vrate se Francuzi natrag u Dubrovnik.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje