„covjek ucit nikad ne prestaje". Ova mi poslovica pade na um, kada sam razumio, da u Bosni još i danas love sokolovima, kako je to do pod konac prošlog vijeka bio obicaj po srednjoj Evropi na ugodnu zabavicu plemstvu, a narocito gospogjama visokog roda. Ovaj nacin lova nekoc bijaše omiljela zabava i bosanskim i hercegovackim plemicima, pa je tako prešao i na begovske porodice, kako nam to svjedoce nebrojene pjesne, u kojima se u slikovitim stihovima spominje soko ne samo zbog toga, što u opce, osobito pak južni Slovjeni, ovu pticu veoma cijene rad i" njezine srcanosti i ljepote, vec i zbog toga, što su njome lovili prepelicu, goluba i utvu zlatokrilu. Od mnogijeh pjesana, u kojima se spominje soko kao lovac, navešcu neke primjere iz narodnih pjesana, koje sam u ovim zemljama sabrao, no koje dosad nijesu štampane. Prva pjesna govori o tugovanju Mustaj-bega za jauklijom: „Gospoda se u lov podignula, Svaki nosi sokola na ruci Beg Mustaj-beg ruku na srdašcu. Pitali ga njegovi jarani: „„Sto je tebi, beže Mustaj-beže, Sto ne nosiš sokola na ruci Vec ti nosiš na srdašcu ruku?"" .... U dragoj pjesni pita vjerna ljuba Ibrahim-cehaju, koji joj bolestan pociva na krilu: „Da ti umreš, Ibrahim-cehaja, Sta li tebi najžalije bilo? Al ti žališ ostarjele majke, Al ti žališ dvora i ahara, Al ti žališ sela i timara, Ali svojih ata nejahatih, Al ti žališ hrta i zagara, Ali svojih sivih sokolova, Ali svoje vijernice ljube?" . . . Treca pak pjesna pripovijeda o svagji brade i pocinje ovako: „Dv'je su kule uporedo bile, D njima se do dva brata djele — Hasan-aga s bratom Muhamedom. Sve su oni Pjepo pod'jelili, Ne mogoše citluk na Zagorju 1 debela konja u aharu, Ni sokola u žutoj naranci." — Do prije kakih 15—20 godina lovili su sokolovima begovi u bosanskoj Krajini i Posavini; sada se ovijem lovom, kako sam mogao za stalno utvrditi, zabavljaju samo još begovi iz starih plemickih porodica Uzeirbegovica u Maglaju i Širbegovica i Smailbegovica u Tešnju, Još koja godina, pa ce nestati i tog obicaja. Za to upravo mislim o njemu progovoriti u ovaj cas, gdje se lov sa sokolovima — rekao bih — vec u samrtnoj trzavici nalazi. Gospodin Ewald Arndt, slikar iz Njemacke, koji je na moj poziv o tom lovu raspitivao po Maglaju i u priloženim slikama predocio glavne momente ovog lova, priopcio mi je podatke, što ih je sabrao dobrotom gospode kot. predstojnika Jordana i šumarskog upravitelja Elledera. Begovi, koji još danas love sokolovima, uvjeravaju, da je taj nacin lova unesen u ove zemlje tek poslije kako su Bosna i Hercegovina pale pod Osman-lije. Svoju tvrdnju potkrepljuju time, što su u azijatskoj Turskoj pa i u Mi-siru velikaši muslomani još u davnoj prošlosti pitomih sokola za lov. Ja bih ipak rekao, da su' lov sa sokolovima bosanski plemici poznavali još za doba domacih kraljeva i da je unesen u ove zemlje iz država u zapadnoj Evropi, valjda uslijed doticaja, koji je tada postojao megju bosanskom vlastelom sa plemstvom u drugim evropskim državama. Od godine do godine biva sve to mucnije dobaviti sokolove za lov, te ih uvježbati za taj posao. Danas skoro bez iznimke ne ce uspjeti da sacuvaju uvjtžbana sokola u životu preko zime, valjda zbog toga, što se ne zna, koja mn hrana prija i od cega se mora cuvati. Nekoc se lovila samo ona vrsta sokola, koja se zove falco peregrinus (Wanderfalke); danas skoro bez izuzetka love samo vrstu, kojoj je ime „atmadža". Kad i kad love, no samo od nužde, obicnog kopca (Sperber), ali od njega ima slabe koristi. Ponajviše lovili su Maglajci sokola u okolini Trbuka, ali od nekog vremena nestalo ga je sa trbuških stijena; možda ga je protjeralo zviždanje željeznice, koja od 1879. godine ovamo juri pokraj tih stijena, a možda se i dosjetio, da mu tamo od covjeka prijeti pogibija. Cesto love mlade sokolove u Blizni, jednom predjelu Vranplanine u južnoistocnom pravcu od Maglaja. Sokola love mrežom; dvije mreže, od prilike po dva metra visoke i široke, vrlo se slabo utaknu u zemlju u šiljastom kutu, kako to predocuje slika 1. , Sa spoljašne strane prikriju se mreže sitnim grancicama i zelenim trajem. Sred mreža priveže se živa cavka a lovac sakrije se vješto u kakom grmu u blizini. Cavka, da se oslobodi ropstva, pocinje se vrpoljiti i kriještati, što ce mlada sokola, obicno godišnjaka i stoga dosta ne smotrena primaniti, da se obori na plijen. Ali cavka u smrtnome strahu zametne ljuti boj sa napadacem, koji ce opet lamanjem krila udariti o mreže te ih oboriti na se. Lovac brzo pritrci, uhvati sokola i nosi ga kuci. Za lov radije se služe ženkom, nego slabijim i sitnijim sokolom — mužjakom. Svaka atmadža ne da se jednako dobro pripitomiti i uvježbati za lov. S obzirom na ovu sposobnost razlikuju ih po gnijezdima, u kojima se izlegoše. U nekim gnijezdima ragjaju se najbolje atmadže, koje ce loviti ne samo na prepelice, nego i na jarebice i vodene šljuke. Iz drugih gnijezda su atmadže dosta trome, no ipak se mogu uvježbati, ali ce samo loviti prepelice. Treca pak vrsta nikako nije prikladna za lov radi divlje svoje cudi; zovu ih „ljute atmadže". Ljubitelji lova sa sokolovima tacno razlikuju gnijezda ove ptice i znadu pouzdano ona legla, u kojima se ragjaju najbolje atmadže. D šumi „Ozren" ima kakovih 20 mjesta, gdje se nalaze gnijezda sokola, ali se samo na tri mjesta legu one najbolje atmadže. Kad u mrežama pohvataju mlade sokolove, onda tek nastaje teška rabota; ponajprije valja priuciti sokola, da strpljivo nosi kajis na nogi. Kad se je tome privikao, pocinje prava nauka: sjedalo, na kojemu pociva, treba neprestano da se njiše, povrh toga mora se soko cešce poprskati vodom da ne spava. Sad ga treba nauciti, da mirno sjedi na ruci lovcevoj, koju od oštrih kandža sokolovih cuva narukvica, sašivena od debele ovcije kože (Slika 2.). Ovaj je posao svršen za 15—30 dana. Sad ce lovac sa uvježbenim sokolom u polje na prepelice, koje ce lovacki pas tražiti u žitu i travi te ih potjerati. Cim jadna prepelica ispred psa prhne, ' bacice lovac sokola u pravcu, kojim se je digla prepelica, a soko munjevi