U to se godine 1813. Srbija pobuni i digne oružje protiv Turske, na što vezir bosanski pokrene vojsku iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, te se tada svojim odjelima krenu takogjer Hadžibeg i Omerbeg. U više okršaja sa Srbima pokazao je Omerbeg veliku hrabrost i bude zbog toga imenovan pašom i muselimom u Mostaru, a mlagji njegov brat Aliaga muselimom u Stocu. No kad se Omerpaša vrati iz Srbije i zasjedne na svoje mjesto u Mostaru, poce globiti bogatije mostarske gragjane i zlostavljati ih, na što se Mostarlije pobune i Omerpašu protjeraju. Ujedno ga optuže u Carigradu, na što izagje carski ferman, da se Omerpaša umori. Megjutim našao je Omerpaša zaklonište u Biogradu kod svog osobitog prijatelja Mustajpaše, sina Sulejmanpaše Skopljaka. Carski kat'l ferman do malo stiže Sulejmanpaši, te ovaj po zapovjedi udavi Omerpašu. I Hadžibeg ponio se hrabro u bojevima protiv Srba, ali nije stekao nikakva odlicja, valjda za to, što se je sa zazorom pogledalo na njegove prijateljske odnose s Francuzima. Pritajenim gnjevom u srcu vrati se po svršenom boju na Srbe u svoje gnijezdo u Hutovu, dok mu mlagji polubrat Aliaga, kasnije Alipaša, zasjedne na muselimsko mjesto u Stocu. Makar da megju ovom dvojicom nije došlo do boja, ipak nijesu ni prijateljevali, vec je naprotiv Hadžibeg vrebao zgodu, kako ce zametnuti kavgu s Aliagom. Godine 1830. dignu se begovi i age po svoj Bosni i u jedn(jm dijelu Hercegovine zbog ukidanja bašaluka te protjeraju vezira Namikpašu, a Huseina kapetana (Gradašcevica) postave za vezira bosanskog. Tome se pokretu ne htjedoše pridružiti Stolac, Trebinje, Nikšic, Gacko i Nevesinje, cemu je najviše dao povoda Aliaga Rizvanbegovic, muselim stolacki, koji odavna bijaše u opreci s Huseinkapetanom. Ovu okolnost upotrebi Namikpaša na svoju korist i krene svojom vojskom u Stolac, gdje probavi tri mjeseca. Otale s prilicnom pratnjom ugrabi Lim, braneci se putem od navala Huseinkapetanovih pristalica, te odanle sa svojom edbom ode velikom veziru u Vucitrnj na Kosovu. Razumjevši Huseinkapetan, kako su Hercegovci pomagali Namikpašu, opremi jedan dio svoje vojske protiv Stoca i njegovog muselima Aliage; na celu te vojske bijaše Firduskapetan iz Lijevna i Osmanbeg Manov iz Mostara. Starom Hadžibegu ucini se, da je nadošla zgoda, da ustane protiv brata Aliage, te se za to svojim momcima pridruži vojsci Huseinkapetanovoj, koja se—došavši pod Stolac, utabori na brdu, zvanom Ošanici, docim Hadžibeg uljeze u varoš i u njoj svoje društvo razmjesti. Aliaga u to zatvori se u stolacku tvrgjavu i stane se žestoko braniti, te je uvijek i ako s malenim društvom puški puškom a topu topom odgovarao. Stolacko žiteljstvo, videci se megju dvije vatre, zauze položaj potpune neutralnosti, ali je ipak u potaji držalo stranku Aliaginu. Opsada tvrgjave trajala je vec blizu 4 mjeseca. Megjutim Huseinkapetan pozove Firduskapetana sa jednim dijelom njegove vojske k sebi, a Osmanbeg Manov na to se vrati u Mostar. Dotle malaksa vojna snaga Huseinkapetanova na Ošanicima, te jedne noci koncem marta 1831. god. dogovore se stolacki žitelji s Aliagom i u ranu zoru spreme jedan odijel na Ošanice a drugi na MahmudCehajica kucu u mahali Uzunovici, u kojoj je bio ukonacen Hadžibeg, te ljuto navale. Vojska na Ošanicima nije se mogla oduprijeti nenadnom napadaju nego ostavi poziciju i dade se u bijeg kud koji može; ostaviše na Ošanicima havan top i svu municiju. Hadžibeg pak branio se iz svog konaka junacki, no ne može da odbije napadaja. Kad ga još obraniše pušcana zrna, klone sasvim te ispusti dušu. Druga verzija o koncu života Hadžibegova pripovijeda, da je Aliaga, muselim stolacki, potkupio slugu Hadžibegovog da ga ubije. U onaj cas, kad je Hadžibeg vec ranjen htio da se sakrije u odžaku svog konaka, da ga protivnici ne uhvate, nagje se njegov sluga te ga iz kubure ubije. No sluzi ovome bijaše rgjava plata, jer ga Aliaga svojom rukom ubije, kad je spazio, da je taj sluga sebi prisvojio fez Hadžibegov i javno ga nosio. Mrtvo tijelo Hadžibegovo pokopaše u tako zvanom velikom haremu u Stocu. Nadgrobni nišani i sada se vide i cuvaju. Tako umre covjek, koji je uz rijedak naravni dar u veliko utjecao na prilike, koje su u prvijem godinama ovoga stoljeca nastale u Hercegovini i na njezinim granicama. Vele, da je u mladosti marljivo ucio knjige i da se je kasnije zanimao naukom, pace da se malo pacao i u zvjezdarstvo, te bi po kretanju planeta žudio zaviriti u buducnost. Po planetima on bi cesto udešavao svoje poslove. Kad i kad pokazao se Hadžibeg i kao vrac, stoga su mlagji njegovi mislili, da može doznati nešto i o buducnosti i razmrsiti nadnaravnim svojim darom tajanstvene stvari. Natpisi na hutovskoj tvrgjavi, o kojima smo gore progovorili („Glasnik" II. knjiga 1890. str. 165—175), dokazom su misticnome pravcu Hadžibegovom. Žitelji hutovski i dan danas drže da su ti natpisi tilsum (tajanstvene moci) protiv zmija i tvrde, da do danas još niko nije vidio zmije u hutovskoj tvrgjavi. Hadžibeg se dva puta ženio, prvi put kcerkom Soge Sagovnovica iz Oraha, koju je zarobio u ono vrijeme, kad se borio protiv Crnogoraca i Rusa oko klobuckih ploca, te se strastno u nju zaljubio. S njome je rodio dva sina, Mustajbega i Dervišagu. Drugi put oženi se od Harmande iz Travnika i rodi s ovom hanunom sinove Acifbega i Smailbega. — Bio je halapljiv na ženjskinje te bi vrlo cesto dao pohvatati lijepe seljakinje iz Popovogpolja, a kasnije bi prisilio mladice, da vjencaju te djevojke, pri cemu bi još prisilio doticnog zarucnika, da mu u ime dara za djevojku dadne zahmediju u zlatu ili stoki. Narod hercegovacki mnogo pripovijeda, kako je Hadžibeg bio tlacitelj seljaku i trgovcu i u razjarenosti upravo grozan. No to ce biti pretjerano, jer se na protiv s mnogijeh strana pripovijedaju crtice iz života njegovog, po kojima bih rekao, da je Hadžibegovo srce bilo pristupno i plemenitim osjecajima. Evo takove jedne crtice. Pociteljski kapetan, licni neprijatelj Hadžibegov, htjede pismom obavijestiti svoje prijatelje u Stocu o namjerama Hadžibegovim, koje je n