U prvom ovogodišnjem svesku našega lista priopcili smo pod naslovom: „Dvije cudnovate grupe od bronca iz okolice sinjske" izjave trojice poznatih naucenjaka o jednoj, kako je receno, u Dalmaciji nagjenoj, zaista neobicnoj grupi (str. 18.—24.). Za orientiranje strucne publike pridana je clanku dobro uspjela fotolitograficka slika. U tome doznasmo, kako je to u „Glasniku" (III. svezak, str. 309. „Kipovi od bronca iz Sinja — lažni su") odmah i konstatovano, da smo se tu namjerili na ocevidnu krivotvorinu. Na riješenju toga veoma zanimljivog pitanja, kojim su se bavila cuvena tri strucnjaka, dr. Kenner, dr. Frimmel i dr. Hornes, zahvalit nam je u prvom redu g. dru. Franu Bulatu, odlicnomu dalmatinskomu arheologu. Kad je citao naš sastavak, sjetio se je, da mu je ta grupa vec došla pod ruke, te se on obrati na jednoga svoga pouzdanika u Donjem Docu, gospodina V. Calesu, koji u svome listu, dobrostivo mi stavljenom na raspoloženje, ovako izvješcuje: „Petar Pezelj Ilijin stoji u selu Rožci u odlomku ove župe i bavi se zanatom kovanja i saljevanja, buduc potpisani osvjedocen posredno i neposredno: neposredno, jer mu je potpisani u kuci bio i vidio rucica, arbija i noziva, saljevenih od srebra i od žute mjedi a naslikanih sa glavam i mitologickim prikazam, a posredno osvjedocen, slušajuci pripovijedati od amošnjih seljaka, da je spomenuti P. Pezelj vrijedan kovac i saljevac i da je to ucinio." Dr. Bulic bio je tako prijazan, te je 5. juna o. g. obavijestio našu redakciju o uspjesima svoga hvale vrijednog ispitivanja. On o Petru Pezelju izvještava ovo: „Petar Pezelj Ilijin stanuje u selu Rožci, odlomku župe Donjeg Doca, gdje se bavi kovackim zanatom. Podpisani poznaje ga od njekoliko godina kao krivotvoritelja starinskih predmeta, no licno nije ga mogao nikad viditi, jer on izbjegava iz straha podpisanoga Kipice i grupe od bronca i drugih kovina, što on saljeva, tura. u svijet pod imenom starinskih kroz druge osobe. koje kažu obicno, da su ove predmete našli ili u staroj kuli Cazini, nedaleko od Doca, ili u Vojnic-Gardunu (Arduba?). Predmeta od njega saljevenih podpisani je dosad vidio njekoliko, n. pr. dva mala vola od bronca, grupu predstavljajucu sjedeceg na prijestolju kralja, kojemu dolazi na poklon mnogo drugih manjih kraljica, s nadpisom straga NERONOIN, Marka Kraljevica sa nadpisom na sablji cirilicom : Kraljevic Marko. — Ova grupa, o kojoj se „Glasnik" bavi, bila je podpisanomu ponugjena na prodaju god. 1885. ili 1886. od njeke gospogje iz Trogira, kao predmet velike cijene, predstavljajuci ubijstvo Agripine po Neronu, a kada je on izjavio, da je to falsifikat, uvjerena o tome zahtjevala je fior. 15, pa i mnogo manje. Podpisani, koji kupuje prigodno uz malu cijenu i moderne falsifikate, a to za znanstvene svrhe, bio bi platio koji fiorin za ovi predmet, da gorirecena gospogja bude ga htjela dati. Kadikad pako isti predmeti povracaju se kao tobože nagjeni na drugome mjestu, N. pr. grupa NERONOIN bila mu je ponugjena god. 1883. kao našasta u okolici sinjskoj, a godinu dana kasnije kao nagjena na otoku Hvaru." Po ovome razjašnjenju nije sad moglo biti sumnje, da ove dvije jednake broncane grupe valja smatrati falsifikatima. Ali time, što je to konštatovano, nije stvar jošte svršena. Kako u interesu muzeja, kao i balkanske arheologije valja nam cijeli taj dogagjaj razjasniti, jer nam je tu pred ocima u istinu izvrsna patvorina, koja je tek clanak u citavom cislu. Kupnju nam nije od potrebe izvinjavati, jer cijenu zbog neznatnosti njene ne vrijedi da spominjemo. „Nema glasovite zbirke", — kaže Eudet u svome djelu ,,Le Truquage" (Pariš 1884.) — „u kojoj unatoc znanja i opreznosti konzervatora ne bi bilo notornih krivotvorina; ne izuzevši ni „Cabinet des medailles" pri pariškoj narodnoj biblioteci". Dužnost je svakome muzeju, kako to i gospodin Bulic sasvim dobro radi, za naucne svrhe kupovati falsifikate, koji su osobito zanimljivi. Da samo nekoje znamenite krivotvorine navedemo. spomenucemo, da je godine 1867. .za zbirku Louvra u cijenu od 13600 for. kupljeno god. 1864. po nekome krivotvorcu nacinjeno poprsje od terakote, kao tobožnja florentinska starinska radnja, te uporedo namještena sa tvorbama Michela Angela, Celinija i t. d. Kada se posumnjalo o starosti toga predmeta, ponudi generalni direktor grof Nieuwekerque, da ce platiti 15000 for. za radnju, ovoj jednaku. Javi se krivotvorac prvoga komada, ali mu ne vjerovaše. Danas je poprsje smješteno megju novijim djelima u Louvra. Još je poznatija zgoda Shapira. Pruska vlada god. 1879. za antikvar berlinskog muzeja kupi za 20000 talira moabitskih terakota, što ih je nacinio židovski trgovac Shapira u društvu s Arapom Selimom Quarijem. Kad se je stvar razbistrila, ucinila je golemu senzaciju. God. 1884. ustrijeli se Shapira, pošto mu slicna prijevara nije uspjela pri britickom muzeju u Londonu. Muzej u Saint-Germainu en Laje u Parizu (francuski narodni muzej) ima mnoštvo krivotvorina, koje je nabavio s dobrom vjerom, narocito prehistorickih objekata, bronca, stvari od slonove kosti. Sada ondje ima posebno odjelenje za krivotvorine. Svaki veci muzej (ne izuzevši ni oba becka dvorska muzeja) mogao bi udesiti takvo odjelenje, kad bi pribrao i poredao sve komade, kojima je prevaren. Vele, da je germanski muzej u Nurnbergu kupio osobito krasan grcki zlatni nakit, što je nacinjen po narudžbi jednoga trgovca u Frankfurtu. Neki zlatar iz Ausgburga otkrio je prijevaru. Glasoviti keramicki muzej u Sevresu ima mnoštvo grckih vaza, koje su krivotvorene, a koje je djelomice Ljudevit XVI. zavodu predao kao prave. Te su krivotvorine pace cinile prvi temelj tome muzeju. Bogati zagrebacki muzej ima takogjer krivotvorina, i to krivog rimskog bronca, mramornih reliefa, što je sve u dobroj vjeri kupio odlicni nadstojatelj toga zavoda. Mogli bismo citav svezak napuniti interesantnim detaljima te ruke, a dosta nam je samo prstom uprijeti u domovinu klasickih starina, Italiju, gdje se uporedo vodi trgovina starinama i krivotvorinama. Svagdje, gdje su god klasicka nal