O tome, kakvog je naša zemlja oblika, našao sam u naroda tradiciju, koju ovdje bilježim. Po pripovijedanju naroda naša zemlja izgleda kao jedna velika cetverouglasta ploca, koja se na svojim uglovima o samoj dlaci naslonja na cetiri stupa, te ti se cini, da ce ama baš sada pasti. Jedino je što o milosti božijoj stoji. Ta je ploca jednako duga i široka. Stupovi su joj veoma uljašteni, visoki i tanki, da se upravo previjaju, te ti se svaki cas cini, da ce se prelomiti. Oni su od sasvim lijepog i bijelog mramora, i usagjeni su u veliku neizmjernu morsku dubinu, jer pod cijelom tom plocom (zemljom) nalazi se nepregledno more, koje mi ne možemo vidjeti, buduc da je pod nama. Ovo je pravo veliko more, a sva ostala mora, koja mi vidimo, jesu mala mora. Bog — slava ga i milost bila — još u pocetku svijeta znao je koliko ce se duša kroz sve vijeke roditi sve do sudnjega dana. Dao je svakome svoju zvijezdu, pod kojom ce se roditi. Mnogi se ljudi rode pod sretnom, mnogi opet pod nesretnom zvijezdom, cim poleti zvijezda preko neba i negdje pane, ono je zbiljam neko umr'o u svijetu. Ima zvijezda, kojih mi ne vidimo i koje neprestano sve bliže i bliže k nama padaju, a cim se pokažu svijetu, onda se je odmah neko rodio. Zvijezda onog, koji se je rodio, ne ostane na miru i na onom mjestu, gdje se je ukazala, nego cim on više stari, to i ona sve niže i niže pada i kad on umre, i ona zajedno s njim umre i nestane je — pane. One zvijezde, koje ce se pokazati, kad se njihove osobe rode, lete iz visina, kao snijeg, pa kad ih jednom gore nestane, onda ce biti propast svijeta i sudnji dan.