Podor, koji se ovim imenom naziva, u toliko me je zanimao, da sam mu želio doznati postanak i prošlost, te sam za to mnogo o temu raspitivao. Ali mi to sve bijaše uzalud, dok ne docuh da ce mi starina od 110 godina, imenom Miloš Pupo iz Ljubinja, jedini o tome pravo umjeti što god da rekne. Za to pozovem Miloša k sebi, te želeci ga malo okrijepiti, ponudim mu prije svega kavu i cigaretu, jer je ovaj starina po velikoj starosti snagom iznemogao. Miloš primivši kavu a odbivši cigaretu s primjedbom, da u svom cijelom vijeku nikad palio nije, i da je to uopce za zdravlje škodljivo, poce ovako: Moj gospodine! U birzeman živio je u današnjem Gracu jedan vrlo imucan covjek sa svoja cetiri sina, uživajuci svaku srecu i blagodat božiju. Imetak ovog covjeka svakim se danom množio a bogme ni pošteni starina nije žalio svakom pomoci, niti je on ikada svoju darežljivu ruku siromahu i ubogom uskratio. E pa ipak svijet pravo kaže: „Gdje je srece tu je i nesrece!" I kod ovog starine je sreca sve dotle cvala, dok valjda božija volja nije drukcije odredila. Jednog dana, a to pred samu noc, sjedio je receni starac sa svoja cetiri sina pred kucom, razgovarajuci se o kucnom i poljskom poslu, a medutim dojaše jedan bogato odjeven covjek pred njihovu kucu, i nazvavši im božiju pomoc, skoci sa konja i umoli ih za konak. Ovi tu božiju pomoc poprime, stranca u kucu uvedu i gledahu da se za konak pripravi što treba. Sinovi po tome izacu da konja spreme, te skidajuci bisage, opaziše, da su izvanredno teške, pa iz radoznalosti, da vide što u bisagama ima, otvore ih i vide na njihovo cudo a bogme, moj gospodine, i na njihovo zlo, da su pune sve samog cistog dukata. Obuzeti nesretnom nesitosti zametnuše odmah razgovor o crnim mislima, a to, kako da im dukati u ruke dodu. Poslije dugog pregovora i razgovora utanaciše, da stranog i nepoznatog covjeka ubiju. No prije nego što ce da svoje gadno i bogumrsko djelo izvrše, htjedoše da starom babu o tome kažu. Kad su starom kazali što su naumili uciniti, poce stari da kune i preklinje, pa najposlije stade ih moliti, da se produ opakog djela, ali nesretni sinovi, sjajnim zlatom opcarani, ne htjedoše ni da cuju, vec stranca pod nekakom izlikom zovnu na dvor i ubiju. Kad je stari otac vidio, što mu nezahvalni sinovi uradiše, rekne: „Znajte! sa današnjim danom nestade naše dosadanje srece, a od danas ce nas božija kazan goniti do vijeka, i nek vam je znano, da ce krv toga nevinog stranca za jednu godinu dana na vas uskipiti". Sinovi odgovore ocu da to nije moguce, a da se i sam o tome može uvjeriti, uhvatice oni krv ubijenog stranca u jednu posudu i zakopati je uvrh ognjišta, pak ce vidjeti, da krv poslije godine dana ne ce, kao što on kaže uskipiti; jer što jednom u zemlju ode, to se više ne povraca. Od toga dana dalje nije stari više htio da sinovima zapovijed daje; on se je njima uklanjao, koliko je god mogao, a prepustio im je, da gospodare kako znadu. Sinovi su poslije toga gospodarstvom upravljali i sa otetim i prokletim dukatima jedan gradic napravili, u koji su sve dukate do jednog poharcili. Poslije navedenog zlosretnog dana nije stari ni o cem toliko brige vodio, koliko o zvjerskom djelu svojih sinova, a svagdanji mu je poso ponajviše bio taj, što je dekike, satove i dane brojio, želeci da svršetak godine od ovog navedenog zlokobnog casa tacno izracuna. Onaj dan, kad se je jedna godina dana navršila, sjedne stari pred samu noc kod vatre, i zovne svoja sva cetiri sina coja radi nekakog dogovora k sebi. Istom što su ovi oko vatre posjedali, i što je stari zapoceo da im prica svršetak godine od onog dana, kako stranca pogubiše, otvori se na jedan mah zemlja više ognjišta, a krv poce da iz zemlje vrije, na što svi uplašeni brzo izlete na dvor i u obližnje se mjesto sklone. Bojeci se, da ce ih Bog još vecma kazniti, ako dulje ovdje ostanu, i nadajuci se, da ce božijoj kazni izmaci, ako u kojem daljem mjestu skloništa potraže, uglaviše, da odmah sjutradan u Posavinu odu. P1to naumili, to i ucinili! Oni se zaista sjutradan spreme i otputuju u Posavinu. Potucajuci se tako od nemila do nedraga, nabasaju pokraj kuce jednog vrlo bogatog covjeka, koji je njih kroz pendžer vidio, pa po odijelu poznajuci da su stranci, naredio, da se u njegov stan dovedu i da im se vecera pripravi. Pošto je ovaj bogati covjek iz njihova razgovora doznao, šta traže, obeca im on, da ce im toliko zemlje dati, da ce moci bez svake oskudice živjeti. Stari, a i sinovi, veoma dirnuti ovim ljubeznim docekom, i gostoljubivošcu, naumiše da bogatliji kakov dar dadu, te pošto ništa naci ne mogoše, što bi bogataševoj dobroti dolikovalo, sjeti se najstariji sin na jedan skupocjeni prsten, kojeg su sa prsta pogubljenog stranca skinuli, maši se u nep, te ne znajuci, da je na prstenu poginulog stranca ime urezano, predade ga bogatliji na dar. Domacin je prsten vrlo rado primio i vec naumio, da ih što moguce bolje ugosti i s njima providi, ali nuto cuda iznenada! u isti cas, kad je on prsten razgledao, zatrese se i onesvjesti. Kad je poslije nekoliko dekika k sebi došao, zapita starog oštrim glasom, otkuda njemu i njegovim sinovima ovaj prsten? Stari, videci, da mu nikakova lažna pricalja pomoci ne mogu, isprica domacinu sve onako, kao što eto ja vama kazah. Na ovo se domacin ljuto razjari, veleci im, da je prsten, kojeg na dar dobi, njegovog jedinog sina, i da su oni daklen ovog umorili. Naredi slugama, da sva cetiri starceva sina pogube, što dakako odmah i ucinjeno bude, a starog im baba, koji ovom zlu nimalo kriv ne bijaše, kao svog druga kod sebe zadrži, veleci mu: „Moraš kod mene ostati dok živiš, pa neka svijet pripovijeda, kako su dva oca bez sinova, ko dvije sinje kukavice življela". Grad, koji je po tome opustio, ponosio se je, istina, još neko vrijeme svojim visokim i bijelim kulama, sve dotlen, dok se nije istrošen vremenom porušio, tako, da iza njega samo ostade podor, koja se evo i dan danas Gradac zove. Poslije mnogo i mnogo godina, i to pošto se je svijet umnožio, naseli se tamo nekoliko porodica, pa