Cesto cujemo u našeg naroda pricanja, po kojima možemo naslucivati, da su se u stara vremena u ovijem krajevima mnogo bavili alhimijom, ne bi li kako god pronašli ili drugim imenom „veliki magisterij", da tako mogu pretvarati proste metale u zlato. Gosp. Ivan Zovko, naš vrli suradnik, cuo je u Hercegovini, gdje pricaju, kako je u davna vremena neki covjek od Boga zaželio, da sve, što on pogleda, samo kad to hoce, odmah se pretvori u zlato, i kako mu je Bog tu molbu uslišao i od to doba — vele — da je zlato postalo i svijet ga stao sabirati i tražiti, da se njime obogati. Mnogi vjeruju i dan danas, da se nedrage kovine mogu pretvoriti u zlato, samo kad bi ko znao izgovoriti nekakvu molitvu, koju niko živ na svijetu ne razumije. Ali ta se je molitva zaboravila, pa je se više niko ne sjeca.... U Cajnicu zabilježio je pak g. Stevan Delic, takoder naš vrijedni suradnik, evo ovo: Što bijaše u srednjem vijeku alhimistama „kamen mudrosti", to je i dan danas našemu narodu „trava zlatica", ila kako je braca muhamedanci zovu — „cimijun oth". Travu zlaticu teško je naci, pa s toga se i ne može kazati, kakva je. Samo se zna: cega se dodirne, odmah se pozlati; a s cim se smiješa — suho zlato postane. S toga blago onome do vijeka, koga sreca nanese, te zlaticu nade! Najprije ce se dogoditi — vele — da ce je koza, ili ovca naci; pa kad je pasuci pregrize i pojede, zubi joj se pozlate, a meso joj postane, kao dukat žuto. No dešavalo se, da su se i ljudi na lju natuturavali — ali je nikad naci. Tako je prije nekoliko godina — kako mi kazivaše — neki muhamedanac kosio cajir na Stražici vaše Najnica, kad mu se na jednom kosa pozlati. On se sjeti šta je, ali zaludu, zlatice ne nade! Tako se isto i mnogom koscu dogadalo, ali još ni jedan, da je zlaticu našao, a teško da ce je i naci. Samo je — kažu — bio neki šejh, koji je dobro trave poznavao. On je — vele — nabrao hiljadu i jedan razlicit cvijet. To je sve cvijece lijepo na bošcu razastro i na suncu osušio. Pošto je osušio, onda je sav taj hiljadu i jedan cvijet medu dlanovima u prašak satro. Iza toga uzeo je tavu punu olova i na vatru metnuo. Kad se olovo rastopilo od onoga praška i pospe po olovu, a u tome bukne plamen iz tave. On isto ucini i drugi i treci put; pa kad skine tavu s vatre, imaš šta vidjeti: sve samo cisto zlato! Zlato iznese na pazar i tu ga je rezo i svijetu za novce prodavao. On je jedini, koji se pamti, da je zlaticu nalazio i „olovo" u zlato pretvarao.