Da im ništa nije neafile (cudnovato), hrana vala beli jest, pa da mi ne znam ko rekne, da nije. Cim se hrane, nekako im je baš na tarsatune (na izvrat). I nije u jednu ruku, kad se uzme. One bogme ne mogu jesti šta i mi. A ne mogu ni steljvati (proždrijeti — izjesti) u se kalabaluk (premnogo) kao u danku (mješinu). Njima dosta volipacno (vrlo malo) kolik božija znaja. Nijesu džomba (provala). Kakav dram, manje od drama, dosti im i previše zahire (hrane). Ni jemek (jelo) im nije kao u nas. D svemu su rastavile od nas kako nebo od zemlje. Ili je u nas u tom pogledu bilo nekako velahaule, velakubetile (znak usklika ocudnovatoj ili u njih! Prije u nas, ja ti dobar, ne boj se. Dok su vile po svijetu hodile, dotle je i Bog pomagao. Nijesu ljudi bili ni bolesni ni mrljavi (slabi), što mi danas. Ne eu da ti razvlacim. Eto cim se hrane vile. Ja na priliku tebi dogjem. Nekakva me capa capila (nesreca snašla). Te lijepo po prijateljski, kao što Bog i ljudi zapovijedaju, tebe zamolim: daj mi, brate, to i to u naruc (zajam), ili šta vec bilo. Ne zna insan, što mu može na glavu pasti, ni kakav ga može kabahet (nesreca) snaci. Danas zengjil (bogat) u malu i evladu — ne zna, šta ima, a sjutra, kroz dvadeset i cetiri sata, eno ti ga prosjakom. Jadni insan tvrgji je od studene stijene. Da i stijenu tvrdicu, koja je najtvrgja, tare onliko, kao covjeka, smrvila bi se na manje praha, da joj se ne bi ni za trag znalo. Ja dakle, kako rekoh, zaiskah tu stvar ili nešto od tebe. Mišljah bogme, da cu biti miran, kao u dosta i prijatelja, a ti onamo u sto krk jemina, da nemaš. Ni po mi jada ne bi bilo, da znam da nemaš. E volio bih, da ti nijesam zaiskao, na moju jedinu dušu, nego da si me cohali kabanicom od glave do pete zagrnuo. Neka te, coece, Bog ti platio. A šta bi ti bilo, jadan brate, ne bio nikada, da si me u mom jadu i nevolji pomogo i ugledao, kad ti je Bog dao i prosvijetlio. Bože moj, ne pita se, koliko se hoce, nego koliko se može sve s prilikom. Podaj mi, pomozi mi i tebi ce Bog. Kukavan je onaj, koji sam za se živi mimo vas svijet i malakat (stvorenja). I eto od tog baksuznog (nesretnog) i gjavoljeg nijekanja vile se hrane. Dobro se veli — stara je rijec — i dan danas: vile se „nijekom" hrane, što kukavni covjek nijece od svog iskrnjeg (bližnjeg).