Tekuca godina donijela nam je knjigu, kojoj želimo ovdje njekoliko simpatickih rijeci da posvetimo. Pod istim naslovom, koji našem clanku dadosmo, izdao je u Biogradu profvesor Bubomir Miljkovic svoje djelo. Miljkoviceva „Nauka o covjeku" ima dva dijela: somatologiju i antrpologiju, uz to predgovor, pregled i dva registra. Knjiga je snabdjevena tablicama i mnogim slikama u tekstu. Somatologija, t. j. nauka o sastavu covjekova tijela, njegovih organa i njihovim funkcijama, uzeta je u knjigu usljed nastavnoga plana kraljevine Srbije i predmetom je srednje škole. Ovaj dio, koji odgovara cisto školskoj potrebi, ispada iz opsega ovog našeg posmatranja, i mi prelazimo odmah, na drugi dio knjige. Profesor je Miljkovic svoju antropologiju (str. 385—521) podijelio na troje: I. o ljudskim rasama, II. kako se razvijao ljudski rod, i III. o iskonskoj postojbini covjekovoj. U prvom odsjeku iznose se osnove kraniologije, tumaci se bistro i shvatljivo nacin mjerenja lubanje, što mozke da poeluži za dobar naputak u tome pravcu. Treci dio obuhvata ipoteze i teorije o domovini iskonskoga covjeka. Odsjek pak „Kako se razvijao ludski rod" opsizve sve ono, što „šire slojeve" našega naroda prije svega zanima, i što je za nas aktualno. Gosp. profesor Miljkovic se u ovoj cesti svoje knjige nije ogranicio samo na to, da citaoca upozna s naucnim stecevinama u drugih naroda, nego iznosi svud i skorašnje podatke, koji poticu narocito iz Srbije. Prilozi k paletnologiji iz kraljevine Srbije rastureni su po raznim publikacijama i nijesu svakome pristupacni, za to i jeste vrlo podesno što se u knjizi daje pregled dojakošnjih rezultata. Tako n. pr. govoreci o najstarijim staništima predistorijskoga covjeka, imenuje (str. 431—432) doticne pecine u Srbiji. Izmecu ovih kao da je najznamenitija pecika Duboka na rijeci Peku, gdje je, uz koštane radevine (igle) i rbine od sudova, naceno i mnogo kostiju od dinoterije i pecinskog medjeda Što se pak tice ostataka iz kamenoga doba u Srbiji, to je dosadanji uspjeh mnogo veci. Na stranama 450—456 izredana su nalazišta i nahocevine. Za ovaj perijod kao da je kraj nuz rijeku Nišavu posve važan. Interesno je, da se nahode predmeti, koji se oblikom podudaraju s takima, koji se još i danas upotrebljuju, a tek se materijalom jedni od drugih razlikuju n. pr. (str. 452) „u šljunackome polju Nišave prema Banji, ne daleko od Brežinskog brda, nacen je odlomak od sjekire, a s njim i jedan vještacki izraden kremeni komad, po svoj prilici odlomak od kamenog noža ili vrh od strijele. Ovakvom sjekirom, ali gvozdenom, eluži se i danas vecina naroda na Balkanekom poluostrvu". Ovdje nemo da dodamo, da uzgred i drugi jedan pisac spominje, da je nacena „u nišavskom šljunku, kod brda Vrežine, jedna testerica od kamena". Prelazeci na metalno doba u djelu gosp. Miljkovica, nalazimo na stranama 492. i 494. nahodevine od bakra, a na stranama 512.—514. one od bronze i gvožca. Vrlo je zgodno, što su u knjigu uzete doticne slike iz „Starinara". Tablice VII., IX., X. i XI., prikazuju ove lijepe predmete. Od oeobite su cijene raznovrene grivne i jedna pokovica (dijadem, tablica IX. br. 7.). Pokovicu slicnog oblika (ali na žaloet tek istrošeno komade) našli smo ljetos i na Glaeincu. Interesni su još privjesci u liku jelena, konja i vola, a i sapinjace (fibule) starodalekog oblika. Kulturi metala pripadaju i predistorijeka groblja po Bosni i Hercegovini. Grobne gomile, kojih od Romanijeplanine do Drine na mnogo tisuca ima, kao da se nastavljaju i s one etrane rijeke, na srpekome zemljištu bar na gornjem toku Zapadne ili Golijske Morave, izmecu Požege i Cacka, doeta ih je konetatovano. Oeim ovoga kraja još se nahode i u dolini rijeke Nišave. Inace kao da su gomile rijetke u Srbiji, docim ih pak u Trakiji na mnoga mjesta opet sretamo, gdje i interesnih megalitskih spomenika ima. Za grobne gomile po Balkanekom poluotoku, drži se, da poticu od trakoilirskih plemena, docim se megalitski monumenti Galatima (Galima) pripisuju (str. 470). Prof. Miljkovic (str. 470 i dalje) govori o „Mogilama" sabrao je i rezultate predietorijskih iepitivanja po Glasincu. Iznoseci nacin eahranjivanja na Glasincu, veli g. pisac (str. 475.): „liješ se položi na golu zemlju, pored njega se stave sve dragocjenoeti, što ih je umrli za života imao, da ih ponese na drugi svijet, pa je onda na liješ bacato kamenje, dok se nad njim ne podigne poveca humka. Pod velikim teretom od kamenja ostaci su lješina tako zdrobljeni, da se sada nalaze samo (?) smrvljene kosti, i samo u redim prilikama mogao se raepoznati njihov prvobitni položaj." Na temelju iskustva stecena pri ljetošnjem raskopavanju od podrug stotine gomila na Glasincu želimo ovdje, pogledom na nacin sahranjivanja, njeke nove momente da iznesemo. Starinski narod, koji je svoje umrle na Glasincu sahranjivao, pazio je na lijep topografski položaj groba; pogrebljivao je pokojnike s odjelom, oružjem, nakitom, klao paripa, pak i njega do goepodara stavljao; rodbina prilagala je posuda i svoga nakita; napokon podizala se dosta trudno gomila, i to po svoj prilici na usklie. Sve ovo dokazuje, da su ti naši predšasnici u ovim zemljama, prema umrlima s vedikii pijetetom postupali. Stoga nije vjerovatno, da su pokojnika gotovo varvarski zasipavali kamenjem, koje bi drago tijelo vec na njihove oci razmrskalo. Prilicnije je pretpostaviti, da su pri sahranjivanju lešine kako god povecim kamenima ili gredama zašticavane, a vrh takoga krova da se slagala gomila. Dakako da se prelije jedno dvije hiljade godina teško tektonika groba razabrati može, ali se ipak sacuvao na jednome mjestu, usljed posve lokalnih sretnih nrilika, možda jedini primjer, koji zavjeeu prošloeti u nekoliko raskriliti može. Neka opservacija, koju pri ovogodišljem kopanju uciniemo, povodi nas, da veliku važnost položimo na jedno prošlo izvješce dr. Truhelke, Predreceni na jednome mjestu veli: „Ova grobna gomila jedina je izmedu onih dojako po Glasincu otvorenih, u kojoj je lešina sahranjivanoga iole bila zašticena od kamenog tereta, ko