Naš narod mnogo pripovijeda u svojim divnim umotvorinama o nekakvom Eri, ili hako ga je šokrjni Vrcevik zabilježio da je najpopularnija licnost, „sojtarskog zanata" u našega naroda u Herceg-Bosni. 0 njemu koliko pripovijetke govore smiješno, toliko i glupo, ali se opet na jedno svodi, da je bio humoristican šaljivcina, kao i pobratim mu Nasradin-efendija. U Bosni se osobito pripovijeda o Eri, kao o kakvom budalašu, te ga i pripovijetke iz Bosne karakterišu kao neznalicu i prostaka. U Hercegovini je protivno. Svaka hercegovacka pripovijetka spominje Eru kao osobitog domišljana i lukavog šaljivcinu. S toga se ceeto cuje po Bosni, a osobito u Šeher-Sarajevu, da ce seljaka, ili prosta covjeka, pa cesto i kasabaliju nazvati Erom. U Sarajevu je to obicno, a njihova poslovica: „Ne zna Era, šta je peretak !" jasno nam kaže, kako oni misle o Eri. No iza njih nije zaostala ni ostala Bosna, a da jedni drugima podrugljivo ne reknu Ero. Tako je Ero obicna rijec u Bosni, dok je u Hercegovini rijetka a teško ce se cuti, osim u pripovijetkama. No osim toga, još je jedno u Bosni. Bošnjak bi svakoga muškoga iz Hercegovine nazvao Erom, a žensku Erkinjom. Razlog tom njihovom izvadanju i nametanju imena Hercegovini kao Erskoj zemlji — naprijed je istaknut. Ali ipak ta bratska „satiricna podrugacica" ne vrijeda bujnu maštu i nonos vazda junacke Herceg zemlje, jer su to davno veliki umovi svjetskog glasa utvrdili, na kojoj su cijeni duševne sile Hercegovaca. S toga nije nužno, da ovdje pobijam tu neumjesnost brace Bosanaca, no da kažem: otkuda je i što je baš taj oglašeni „Ero i šta nam je narod o njemu upamtio Neumrli srpski pjesnik, pokojni Branko, u svome divnom „Ðackom! rastanku", gdje bracu jedne krvi, jednog jezika, a u jedno kodo poziva, daJ bratac bratu ruku pruži: „Brže braco, amo, amo, „Da se skuna poigramo . . . ! prvi je nazvao Hercegovca u onome uzviku: „Ao, Ero, tvrda vjero, „Ko je tebe jošte tjero!? „Ti si kao hitra munja,„Što nikada ne pokunja!" Dakle Branko je prvi od književnika, koji je Hercegovca prrzvao Erom; 1 ali ne u onome smislu, kao što ga braca Bosanci krste, no kao div-junaka. 1 Branko nije mislio na porugu, jer bi ga inace zvao Hercegovcem, no jedino po onoj grckoj „heroe" (junak), kao što ga i mnoga od ge rijeci izvode; a drugo i to, da je radi samoga ritma skratio Hercegovac sa; rijeci Ero. . Pokojni Vuk Vrcevic u prvoj svojoj knjizi „Srp. narod. priprvijetke" a u jednoj primjedbi navodi, da je kod nas Ero, što je kod Grka! Turaka Nasradin-hodža; a Talijanaca — Bertoldo. Dakle ništa drugog nego što kaže i na str. 185. „Pomanje srpeke narodne svecanosti opisujuci derviše ovako:jer ih ima takovih umoriošc? Derviša, da nadmašuju oglašene šalšvce: Ezopa grckog. Nasradin-hoda? rekoh Bertolda talijanskog." Po ovome jasno je, kako pokojni Vrcevic i jest, jer nam tako i narod o njemu govori. A pricajuci razne pripovijetke, a osobigo šaljive, kakivali, potjetj od Toma Dera iz Cepelice, Ðura Batinica s Ljubižira i nekog Mitra iz Ciceva; a ima ih toliko, da — kad bi se sve šžupile mogla bi se jedna velika knjiga štampati, koja ni za dlaku ne bi ustupila oglašenoj Nasradinovoj .... No najviše ih je — govore — Lerovijeh; jer je on u tome bio majstor, a kao takav i ovjekovjecio je ime svojoj zamijenivši ga od Tomo Lero — Tomo Ero; a to na ovaj nacin: Na jugu od Bilece — jedno 7—8 kilometara — iadom trebinjsko ima selo Cepelica, a u njemu i sada stara i cuvena. porodica Lera. Po ovoga bratstva, kazuju, da je bio i neki — kada pokojni Tomo Lero vrlo šalpga i doejetljiv, a uz to i vrlo snažna ljudeeina. Putujuci Bosnom, a osobito kao kiridžija u Posavinu po žito. ili u jesen na hranu, istakao bi se on ispred družine, te bi zametao putem šalu, ili bi se nacinio suludast, kako bi tim lakše od handžija, putnika, trgovaca ili koga vec bilo što izmakao. Tom svojom šalom, bolje reci sojtarijom, varao je gdje god je došao, i to cineci se svacemu nevješt. Osobito se putujuci Bosnom pricinjao euludim prostakom i svacemu nevješt, jer mu je to išlo u prilog, a i družini mu; pa kao takovog bosanske su ga pripovpjetke i ovjekovjecile, te uz to još i od Lero, odbacivši mu pocetno „L", nazvaše ga Ero, a tim imenom i svakog njegovog druga, pa najpoolije i zemljake njegove, te i cijelu Hercegovinu. — U Hercegovini je drukcije. Tamo svaka pripovijetka govori o njegovoj dosjetljivoj majstoriji i lukavstvu, kao što je jednu uz ine i pokojni Vrcevic u drugoj knjizi „Srp. nar. prip." str. 69. „Trebinjan Ðuro i Drinjaci" pribilježio o navedenom vec Curu Batinicu iz Ljubomira, kako je on na ocigled ispred Drinjaka odnio „bakrac pure". No kao što rekoh, najviše ih je Lerovijeh. Tako su mi pripovijedali mnogi, a osobito me uvjeravao Tripo Bokonjik iz Polica kod Trebinja, da je postao oglašeni „Ero"; a ja po onoj narodnoj: „Pošto cuo (ili kupio), po to i prod'o", evo mrcim u naš „Muzejski Glasnik", da i drugi osim mene cuju to Tripovo glagolanje.