Nema za cijelo biljke, koja bi s visokim gorama i turistikom bila tako usko skopcana, kao runolist (EDELWEISS). Dandanas doduše mnogi svoj šešir okiti runolistom, nemajuci nikakvo pravo na takav nakit, a tu sudbinu dijeli s lovackim biljezima: „s bradom od divokoze i s perom od malog tetrijeba", koji su od ponosnih uresa postali igrackom „mode". Kako je runolist stigao svoj glas? Koga je sreca poslužila, te je iza napornog veranja po visokim brdima ubrao kiticu toga srebro-bijelog cvijeca, taj ga je s velikom brigom cuvao i kuci donio kao neuvenivu uspomenu na svladane opasnosti i zapreke. Prije turista verahu se lovci i cobani po planinama i donašahu kite runolista, koji je, makar i posušen, veselio mnoga srca, te ih je kao nježan stanovnik vrletnih stijena pobudivao na mnogu zanosnu rijec i ljubavni pozdrav u dolini. U narodnoj pjesmi alpinskih stanovnika igra runolist sa pjenišnikom i sirištarom (ENZIAN) kao sveta „trias" veliku ulogu. Ta je biljka prava planinkinja. Dosada je nadoše u istocnim, centralnim i zapadnim Alpama, u Karpatima, u Juri u Pirenejima, Abrucima, u Srbiji, hrvatskim gorama i u Bosni i Hercegovini. U našem su je podrucju dugo bezuspješno tražili, i mnogi botanicari tvrdili su, da u Bosni i Hercegovini ne raste, ali samo radi toga, što ga nijesu mogli naci. Bijahu opet lovci, koji naidoše na takvu rijetku travu mnogi se prevariše, svaki ga je htio naci i vidjeti, ali nijedan ga ne vidje u vrijeme cvatnje. Tako sam dobio mnogo biljaka, samo da su bile i dobro bijelo-rutave kao runolist. Prvi ga nade i odredi pl. Kadic godine 1886., loveci divokoze u jarugama Grabovice (Plasa). Inžinpr Kaut nade godine 1888. runolist u velikoj množini na stanovištu divokoza, Muharnica nazvanom, koja je dio Plase planine. Prvi botanicar-strucnjak dr. G. pl. Bek mogaše runolist pouzdano konstatovati za Hercegovinu, koji ga u julu godine 1888. u stijenama Grabovice na Plasi ponovno nade. U julu godine 1889. poejetiemo kustos Rajzer i ja, vodeni po inžiniru Kautu, nalazišta runolista na Muharnici. Biljka se tu nalazi u visini od 1800—1900 m na osojnim stijenama u društvu sa: ., . i drugim biljkama na teško pristupnim rubovima vrletnih stijena. Inžinir Kaut ustvrdi, da je runolist u istoj planini u visini od 1000 m našao, što je lako moguce, pošto Muharnica prema dolini Doljanke ima vrletne osojne stijene, koje biljci pružaju istovjetne uslove života i putovanje u dolini. Profesor Vandas naišao je na tu biljku godine 1889. na vrletnim stijenama Prislap planine u Hercegovini i na donjim obroncima Cvrsnice kod Jablanice. Vapdas kaže, da se biljka nalazi u alpinskom i subalpinskom pojasu. Za Bosnu se biljka ne mogaše konstatovati, premda eu stijene od Treskavice, Bjelašnice, Maglica i Volujka najpomnije pretražene. Istom godine 1891. mogao sam je ja i kustos Rajzer u Bosni naci. Prigodom jedne botanicke ekskurzije u bihacko okružje, sastavši se u Petrovcu, popesmo se na 1961 m visoku Klekovacu. Ovaj put držim za najtegobniji u citavom podrucju. Penjuci se sedam eati kroz gustu, od vjetra jako oštecenu šumu od gorostasnih jela, nemajuci kapi vode, prodrijevši kroz kosodrvenastu bukovu šumicu, dodosmo na mali, od vrtlaca sasvim isprekidan cair, u visini od 1700 m, koji se u uskim pojasima izmedu velike (1961 m), i male Klekovace (1782 m), stere. Na stepenicama vrletnih klisura nadosmo u izobilju ljepušaste zvijezde runolistove, ali na tako opasnim mjestima, da bi do njih jedva najvještiji turista dopuzao. I na plocastom vrhuncu, koji nosi piramidu trianguliranja (1961 m), raete biljka sa normalnim cvjetovima, ali samo 2 cm visoka. Naš voca, stari drvar Obrad iz Drinica, mašuci glavom, cudi nam se, kako covjek može radi jedne trave, koja ne miriše i od koje se ni rakija ne pece, vrat lomiti. Narodnog imena ne znade nam kazati. Tako i kod svih seljaka i cobana u doticnom gorju ta biljka nema imena. Ali je zamjenjuju cesto puta sa „pelimom", radi srebrobijelog lišca, koja je kao ljekovita biljka kod seljaka u bihackom okružju na glasu. Drugo nalazište u Bosni nadosmo takoder u petrovackom kotaru na Osjecenici (1795 m), na koju se najlakše može iz Petrovca doci. Od spomenute varoši dolazi se za dva sata do podnožja, a od Kolunica može se na prilicno i za konje dobrom putu, kroz malu nešto tegotnu kosodrvinu za 31/2 sata u alpinski pojas Osjecenice stici. Tu nacosmo mnogo etrucaka runolista u najljepšoj cvatnji u gorskom kršu na podnožju stijena, koje i nježna ženska ruka lako može dokuciti. U klisurama, koje smo mogli pretražiti, biljka je rijetka. Na Osjecenici je runolistovo nalazište izmedu 1680—1700 m. Seljak iz Ocijeva, naš voda, ne umjede nam kazati narodnog imena, ali ga sasvim dobro sa prostim zvijezdama naših potcasnika (kaplara) prispodobi. Kod te prilike moradoh se sjetiti gradenja umjetnog runolista u austrijskim Alpama, za koji upotrebljuju cohu bijelih austrijskih vojnickih kabanica. U nadi, da ce ovaj sastavak još druge pobuditi, da na drugim mjestima runolist traže, hocu za one, koji u botanici nijesu sa svim izvježbani, da mu uvrstim opis. r. ide u Familiju glavocika (Sotrovcae). red cijevnjaca, ima vretenast, cvorast, cunav, busenast podanak. Stabljika je jednovita, uspravljena, bijelorutava; lišce citava okrajka, tubasto, na gornjoj strani više manje kao paucina runjavo, na donjoj bijelorutavo, donje linealnoklinasto, gornje linealnolancetno. Cvjetne su glavice jajaste, na vrhu stabljike u gronju skupljene, od dugog, elipticnog rutavog pališca u obliku zvijezde okružene. Stabljika može ponarasti od 2—10 cm u visinu; cvat mjeri do rcm u širinu. Bosanska se biljka po ovom Najbrajhovom opisu ni u cem ne razlikuje od one u austrijskim Alpama. Gojenje runolista u nizini može lako uspjeti, ako se oprezno s njim postupa. Biljka se mora sa neozlijedenim korijenom iskopati, na kojem treba da bude zemlje od prvotnog nalazišta, najbolje u proljece ili jeseni pa i ljeti, ako put u gore nije naporan, te valja ubrati mlade bescvjetne strucke, ili one, koje se još nijesu potpuno rascvale. Usad