Sudeci na temelju cetiriju stvari, koje se još i sada cuju u našem narodu, dolazimo do takog zakljucka, da možemo bar približno tvrditi, da je kod starih poganskih Slovjena bilo neko božanstvo pijancevanja, isto onako, kao što bijaše kod klasickijeh naroda Grka i Rimljana Dionis i Bako, sa svojijem dakako nekijem osobitijem kultom. Za to cemo mi ovdje odmah iznijeti naše premise, a to su one cetiri stvari ili pravije reci uspomene narodne, po kojima stvorisnio pomenuti zakljucak. Kako vec rekosmo, cetiri su uzroka i razloga, koji ce bar donekle, akoprem i problematicno, jamciti za naše mnijenje i za našu tvrdnju. Još i sada naš se narod, gdje je ikoliko vinogradarstvo razvijeno, drži ove praznovjeriee, da valja o dva istoimena svetitelja najglavnije radove u vinogradu smiriti. Dani pak tijeh svetitelja padaju nekako na 25. februara i na 21. septembra. I narod te svetitelje, cija se uspomena slavi u kršcanskoj crkvi na recene dane, zove ovijem imenima: Sveti Matija „Vinoriz", koga dan pada u februaru, i sveti Matija ,,Vinotrg", što dolazi u septembru. Oko ove dvije vremenske faze svršavaju se najglavnije vinogradarske radnje, a to je rezanje i uregjivanje loze i trganje ili berba. Dojako je otprije bilo upravo kao neko kardinalno pravilo, da je najbolje i najhairnije za jednu sedmicu prije i za jednu sedmicu poslije recenih svetiteljskih dana, tako da ovi nekako u sredini dogju, smiriti i urediti gore navedene radnje, jer tada, vele, da ce vino biti baskin i ceskin (dobro, u redu), a loza dobro ponijeti, kad se u ove bericetne dane o tome radi. Upravo ova dva svetitelja, kako im i samo ime potvrgjuje, smatrani su još i tada kao pravi patroni plodovitosti loze i vrsnoce vina. Bog sami znade, ne potjece li ova vjera od najdavnijih vremena drevnog poganstva ili je kojim drugim narodnijem iskustvom istome (narodu) duboko u pamet i srce uvriježena i ukorijenjena. Pokraj toga u narodu se još i to cuje, kad je ko tuntrakli (pjan), te mu se obicno prišije ona poznata, da je „bogin", što je sve karakteristicno i od ne male vrijednosti za našu više navedenu tvrdnju. Uz ovo osobito ce nam doci i ona u prilog, kad je ko pjan, da mu se uz obicajne stereotipne nazive, kao: pjan ko cep, pjan ko zemlja, pjan ko sjekira, i onaj epitet ornans nadodaje: pjan ko molitva. Uzevši dakle sve ovo na um, možemo, kako vec odmah u pocetku naglasismo, barem približno tvrditi, da i u starijeh Slovjena upravo kao kod Grka i Rimljana, bijaše neko božanstvo pica, koje možda, imagjaše i svoje bakanalije.