Što je ovo krasno djelo (Missale Glagoliticum Hervoiae Ducis Spalatensis. Bec, god. 1891. Izdala bosanskohercegovacka zemaljska vlada. Sa pet potpunih slika i 36 koloriranih inicijala) obreteno, valja nam zahvaliti u jednu ruku revnosti, kojom ugarski naucenjaci izucavaju povijest kulturnog rada onoga Matije Korvina (god. 1450.—1490.), koga uzvišena podoba sja u prvim redovima preporogjaja znanosti i umjetnosti, u drugu ruku liberalnosti Njegovog Velicanstva sultana AbdulHamida II., promicatelja svakom plemenitom nastojanju. Ucestvovanje kralja Matije Korvina u renesansi ne samo da je jedno od najzanimljivijih poglavlja ugarske kulturne povijesti, nego ono ujedno obilježava razmegje te tako silne duševne revolucije spram istoka. On je ljubio i unapregjivao znanost i umjetnost. U njegovom su se dvoru udomili umjetnici i naucenjaci, on je gradio divne zgrade i osnovao je jednu biblioteku, Corvinu, koja je preživjela njegove politicke stecevine. Cijela jedna literatura i lijep broj cuvenih naucenjaka proucavali su sudbu te bogato snabdjevene književne riznice, kojoj se divimo u pojedinim eksemplarima, što ih nalazimo po razlicitim bibliotekama evropskim. Zbog sveze izmegju istraživanja, koje se tice Corvine, sa izdanim kodeksom, valja nam najprije nešto pripomenuti o sudbi recene knjižnice. Poslije smrti velikog joj osnovatelja (6. aprila 1490. godine) ostala je doduše biblioteka u budimskom dvoru; državni baroni spoznaše, da je ona pro regni decore exstructa, te je smatrahu kao državnu biblioteku (Gr. Pray: Epistola Procerum I., str. 370.). Do godine 1526. s mnogih strana oplijenjena biblioteka propade poslije bitke na muhackom polju sasvim. Sultan Sulejman el kanuni, veliki osvajac i zakonodavac, a i njegov vezir Ibrahim, podrijetlom Grk, umjeli su zaista cijeniti vrijednost umjetnickih i naucnih djela, kada su kako godine 1526., tako i poslije konacnog zauzeca ugarske prijestonice u jednu ruku statue Herakla, Apola i Diane, ljevene od mjedi po glasovitom umjetniku Jakovu Statileu iz Trogira (Kukuljevic Ivan: Slovnik umjetnika jugoslavenskih. — Dictionarium artiiicium slavicorum meridionalium. Zagrabiae 1854., str. 426.—430. — N. Istvanffv: Historiarum de rebus hungaricis, 1758. Lib. VIII., strana 83.), u drugu ruku vecinu knjiga iz Corvine prenijeli u Carigrad. Ali kako ona djela, koja su prenesena na Bospor, tako i ona, koja su ostala u Budimu, sacuvaše Osmanlije, pa kako svjedoci jedna bilješka u djelu Codex Cirvllus Alexandrinus u Požunu, i cistili su ih („Hune libellum quidam captivus hungarus liberatus e turcica captivitate de Buda ibidem dum semel debuisset Bibliothecam regiam purgasse, hunc clam etulit" navodi Ivan Csontosi). Tecajem XVII. vijeka nastojahu grof Althan, zapovjednik Komorna, veliki erdeljski knez Gabrijel Bethlen, kao i glasoviti (g. 1613.—1629.) kardinal i nadbiskup ostrogonski Petar Pazmany i godine 1631. Gfjuro Rakoczv I. erdeljski, da prekupe ostanke od Corvine, što su preostali u Budimu (Archaeologiai Ertesito, Magvar Konvvszemle 1882., str. 336.—340. et Schmitt: Archiep. Strigoniensis II., strana 114.). Nije im to pošlo za rukom, makar da je porta kako od onih kodeksa, što su u Carigrad preneseni, tako i od onih, koji su u Budimu ostali, cešce diplomatama darove prikazivala. Codine 1686., kad je Budim opet po vracen, nagjen je u budimskom dvoru 101 rukopis i 208 štampanih knjiga, što onda sve bude preneseno u becku dvorsku biblioteku. Ali tek u našem vijeku (godine 1845.), kada po liberalnosti mudroga sultana AbdulMedžida uceni svijet saznade za blago u Eskisaraju, u nekoliko se je izbliže upoznao carigradski znanstveni materijal. Najviše je dakako Ugarsku zanimalo ispitivanje toga blaga, koja je u više sabora potakla reštituciju Corvine, a najživlje u saboru od godine 1843./1844. Makar da su biblioteke u Becu i Berlinu i BritischMuseum vec godine 1846. imali pouzdanih vijesti o rukopisnom materijalu u Eskisaraju, proucio ga je tek godine 1849./1850. pruski filolog Mordtmann, koji je taj materijal promatrao jedino sa filološkog stanovišta. U godišnjaku „Philologus" (strana 758.—761.) pod naslovom „Slavonische Handschriften" navodi dva od njih: 1. Die vier Evangelien (cetiri evangjelja), 2. Legenden von Heiligen (legende o svecima). Ali je Mordtmann godine 1854. priopcio puno savršeniji spisak nego receni, pod naslovom: Verzeichniss der Handschriften in der Bibliothek Seiner Majestat des Sultans („Philologus", g. 1854., strana 582.—584.), gdje pod br. 43. navodi cetiri evangjelja, pod br. 44. legende o svecima glagolicom. Ove pod br. 44. navedene legende o svecima glagolicom, jedan od najzanimljivijih slovjenskih spomenika, a svakako najkrasniji glagolski, cine misal Hrvoje, hercega spljetskog. Godine 1862. igjahu ugarski akademici Franjo Kubinvi, Emerik Henszlmann i Arnold Ipolyi u Carigrad, da iz temelja prouce pitanje o Corvini. Nagjoše ondje misal i spoznaše da je Hrvojin, te bijahu prvi, koji taj kodeks navedoše kao Hrvojin; a kao takav naveden je i u spisku, sastavljenu po dru Ernestu Dithieru za ugarsku akademiju. Poslije ugarskih ispitaca dogje — kako tvrde po nalogu cara ruskog — državni savjetnik Tischendorf u Carigrad i ponese Hrvojin misal sa sobom u Petrograd, ali kodeks nije bio znanstveno obragjen, tako da se prva ekstradicija misala ne može smatrati pouzdanom. Od godine 1862. pocevši, cinila je ugarska akademija znanosti razlicite pokušaje, da izvede uspješnu ekspediciju, nekoji bijahu i oduševljeni za tu ideju, ali do toga nije došlo. Uza sve to vladala se je visoka porta prijazno spram toga nastojanja. Sultan Abdul Azis II. darovao je godine 1869. prigodom putovanja Njegovog Velicanstva cara i kralja Franje Josipa I. na istok k otvorenju sueckag prokopa cetiri kodeksa Corviniane, koje je naš car i kralj poklonio ugarskom narodnom muzeju. Godine 1877. darovao je sultan 35 kodeksa Corviniane jednoj sveucilišnoj deputaciji iz Budimpešte, a ova ih je ustupila sveucilišnoj knjižnici u Budimpešti. Ostalo je naArminu Vambervju, poznatome orijentalist